Književna stvaraonica

Želje jednog oblaka Žalostan sam. Predvečerje je tu. Gledam ljude u gradu – oko njih samo novac i zlato. Neka se osvrnu u visine, tu sam ja i zvijezde i sve ove prekrasne boje koje krase nebesko prostranstvo. Neka se osvrnu oko sebe - lišće vijori na vjetru. Zar ne vide tu ljepotu? Krivim putem hodaju. Pogled u mene neka ih sjeti da ih iznad mojeg sjaja i crvenila prati Bog. &nbsp; Sinita Blatarić, 6.a

EMILIJA (ljutito, a nakon toga smiruje samu sebe): Joj, što je to bilo? O moj Bože, zašto ja? Zašto sam baš ja naletjela na Denisa od svih ljudi?! Mrzim ovo!! Mrzim ovo!! U redu, Emilija, samo se smiri, moraš preživjeti samo danas i sutra, a nakon toga sve će se zaboraviti. (Sljedeći dan.) EMILIJA: Ah, ne osjećam se najbolje, možda sam samo gladna. (Sruši se, svi se okupe oko nje, a učiteljica pozove hitnu, no prekasno, već je umrla. Vijest se proširila školom. Navodno, Emilija je umrla od otrova žabe krastače po imenu Muhamed II. Vijest je došla i do Denisa.) DENIS: Ako je istina ono što sam čuo, onda sam ja odgovoran za Emilijinu smrt. O ne, što sam učinio?? Moram otići odavde smjesta, sve je ovo moja krivica!! (Otrči do najbliže močvare, odjednom se pretvori u mutanta koji izgleda kao žaba krastača Muhamed II. Od tog dana izgubio mu se svaki trag. Neki kažu da još uvijek luta tom močvarom i kaje se.) Antonija Vručina, 6.b&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;

Odjednom se div počeo pomicati, polako je ustajao jer su mu visina i težina otežavale kretanje. Prišao je zdjeli i počeo jesti. Pojeo je baš sve, a zdjela je nakon toga bila čista i sjajna. Za par minuta div je čvrsto zaspao. Mladić je vidio da sada ima priliku ući u špilju. Shvatio je da se epruveta nije slučajno našla u njegovu džepu. Kretao se mračnim planinskim hodnicima, sve mu je izgledalo isto. Hodao je dugo, ali nije znao kamo će doći. Oko njega puzali su različiti kukci, letjeli šišmiši, sa stropa su visjeli ogromni pauci. Sve ga je to plašilo pa je hodao polako i oprezno. Hodajući tako i već gubeći nadu da se žezla neće dočepati, došao je do kraja mračnog hodnika gdje ga je zaslijepila neka čudna, vrlo jaka svjetlost. Bila je to zmajevo blago. On ga je čuvao ležeći kraj njega, a na vrhu te hrpe blaga stajalo je kraljevo žezlo kao neki posebni ukras. Mladić bi najradije odustao jer domoći se žezla za njega je nemoguća misija. Sa zmajem se ne može boriti niti ga ubiti, a do vrha gdje je žezlo ne može doći nikako. Zapazi jedan prozor i htjede kroza nj izaći van, no i to je isto bio velik problem. Opet stane razmišljati stavljajući ruke u džepove.

Zlatokosa se uplašila. Hodale smo dalje i najednom vidjele da nam se netko približava. Bile smo sretne, ali i uplašene jer nismo znale tko je to. Približavao nam se, ali mi smo se sve više bojale. Bio je to Pale. Obradovale smo se kada smo vidjele da je to on, a ne neki nepoznati čovjek. No nismo dugo bile sretne što smo ga srele. Bio je nekako čudan i bezobrazan, ponašao se čudnije nego inače. Kad smo ga pitale što mu je, sjeo je ispod starog hrasta i počeo plakati. Zabrinule smo se i sjele pokraj njega. Nije htio reći što mu je, ali kako smo razgovarali, uvidjele smo u čemu je problem. U jednom trenutku Zlatokosa je ustala i povukla me na stranu. Rekla je da je shvatila što mu je. On nema prave prijatelje kojima se može veseliti svakog dana, kojima bi povjerio svoje tajne i ispričao svoje probleme. Prišle smo mu i rekle da nama može reći sve što ga muči pa nam je tako priznao da nema prave prijatelje. Rekle smo mu da ćemo se družiti s njim bez obzira na sve. Odmah je postao sretniji te smo se upustili u igru koja je trajala nekoliko sati. Zaključile smo da u životu nije važno kako tko izgleda, što odijeva, je li bogat ili siromašan, bitno je kakav je on u duši te hoće li s tobom dijeliti i tvoje uspjehe, ali i padove. Paola Đopar, 8.a

Jedan dan s Anom bio bi lud i vrlo lijep, zabavan i nezaboravan. Radile bismo zabavne stvari, kao na primjer crtanje i igranje raznih društvenih igara. Rado bismo posjetile šumu i igrale se s različitim životinjama. Malo bismo šetale i pričale o tome kako je Elsa stvorila snijeg. Kada bi nam bilo dosadno, pozvale bismo Elsu da stvori snijeg. Tada bismo radile snjegovića, grudale se i sanjkale. I tako bi nam prošao dan. Nakon puno zabave bile bismo i umorne. Sljedećeg jutra to bi sve bila samo prošlost. Katja Martinković, 3.b

Jedan dan s Elsom bio bi snježan. Klizali bismo se i bili u snježnom dvorcu. Tamo bismo se svi lijepo družili. Bila bi zabava i Elsa bi sve dobre ljude pozvala na tu zabavu. Bilo bi predivno, svi bismo plesali, svirali i pjevali. Bila bi to najbolja zabava u tom snježnom dvorcu. Lea Šalamon, 3.b

*nastale prema zadanim temama, nadahnute književnim djelima i likovima

DOLORES: O ne, pogledajte! Ozlijeđena mu je šapa. SAŠA: Možemo mu pomoći nositi jaja. MARTA: Zeko, slažeš li se? ZEKO: Odlična ideja! Tako su Dolores, Saša i Marta spasili Uskrs. Dolores Hlebar, Marta Kovaček i Saša Sačer, 4.b

Zbrka u mojoj glavi

Likovi: LJUBAV TUGA LJUTNJA (Radnja ove drame odvija se na pomalo neobičnu mjestu: u glavi trinaestogodišnjaka.) LJUBAV (pjeva): Padala je kiša, prvi poljubac je pao, da sam lud za tobom, odmah to sam znao… LJUTNJA: Dosta mi je svega! Ideš mi na živce! LJUBAV: Kad bi se ti zaljubila, isto bi bila sretna i po cijele dane pjevala. TUGA (ubacuje se u raspravu): Nisu svi te sreće da uvijek budu sretni i zaljubljeni. LJUTNJA: Oho, vidi tko se probudio iz svog sna tuge! LJUBAV: Moja sreća i veselje nemaju veze sa zaljubljenošću. Sve ljude treba voljeti, bez obzira sviđa li ti se netko ili ne. TUGA: Ja volim nekoga, ali mene ona ne voli. LJUTNJA: Ma daj, molim te, tko bi tebe volio?

KRALJ BEZ ŽEZLA

Jednom davno, iza sedam gora i sedam mora, živio jedan kralj. Osta jednog dana bez svog žezla, koje mu je okrao podanik susjednoga kraljevstva, a njega je pak uhvatio zmaj i uzeo mu žezlo. Tako je kralj, kojemu je sada hitno trebala pomoć jer bez žezla nije mogao donositi ispravne odluke, pozvao jednog dječaka u kojega je imao povjerenja. Objasnio mu je što se dogodilo i pripremio ga za put. Čarobnjak, kraljev prijatelj, dao mu je na izbor tri predmeta koja mu mogu pomoći da pronađe žezlo: plašt nevidljivosti, eliksir smanjivanja/rasta, vilinski prah koji omogućuje letenje. Dječak je izabrao plašt. Bio je nervozan jer nije znao što ga čeka, no i ponosan zbog velikog pothvata koji je pred njim.

Jedan dan s Isusom i apostolima Htjela bih jedan dan vidjeti Isusa i apostole. S Isusom bih igrala razne igre. Apostoli bi mi ispričali gdje su sve bili i što su radili. Isus bi mi ispričao jednu zanimljivu priču. On bi mi dao drvenu krunicu, a svaki apostol po jednu drvenu narukvicu. Isus bi tada nastavio pričati o svojim dogodovštinama. Marija Stankir, 3.b

Tri junaka Jedan dan proveo sam s malim princem koji je došao s drugog planeta. Hodali smo i sreli ovcu pa je i ona pošla s nama. Poigrali smo se i otišli svojim domovima. A ovca? Ona sada živi kod mene. Saša Sačer, 4.b

Na šestom katu, malo iznad nas, živi jedan djed koji jako teško hoda pa uvijek sa sobom ima štap. U njegovu je stanu buknuo požar koji se sve bolje širio i nije stajao. Brzo smo to objavili cijeloj zgradi i počeli gasiti požar. Kako imamo i nespretne stanare, jedan je pao u brašno pokraj pekarnice, a drugi, umjesto da podaje kante pune vode za gašenje požara, polijevao se vodom. Čudim se toj nespretnosti i ostalim stanarima koji su gledali njih, a nisu gasili požar. Koko je s druge strane na vodovodu vikao zašto se ne gasi požar. Tada su se svi odmah prihvatili posla. Kad je sve bilo konačno gotovo, utakmica je prošla i sve smo propustili, ali nema veze. Barem smo naučili da sloga sve riješi i da zajedno možemo sve. Pošli smo na spavanje. Bilo mi je žao zato što sutra moram poći kući, ali bio je to vrlo zanimljiv i uzbudljiv dan s Kokom. Htjela bih da se ponovi. Lucija Povijač, 6.a

Stao je ukočen i kretao se natrag u kut. Zmaj se uznemirio i ljutitim pogledom pregledao prostoriju. Ništa čudno nije uočio. Vjerojatno je svojim repom pomaknuo jednu stvar koja je uzrokovala rušenje hrpe. Ponovno je legao. Dječak je dobio drugu šansu. Ovaj put krenuo je prema žezlu krećući se puno sporije. Pazio je da ne stane na neku dragocjenost jer će se onda otkriti. Tako se šuljao prema zmajevim nogama i svojim malim rukama dohvatio žezlo. Tada je stao, razmislio i krenuo prema vratima. Došao je do njih, a ona su bila zaključana. Bio je zaprepašten, nije se tome nadao. Uspio je ući u riznicu, a sada ne može van! Pogledao je kroz ključanicu, ali zbog mraka ništa nije mogao vidjeti. Odjednom je nešto zasvijetlilo. Bila je to gorska vila koja je mahala svojim sitnim prozirnim krilima. Ne mogavši ništa reći da ne uznemiri zmaja, samo je gledao jednim okom kroz ključanicu. Vila ga je spazila i otvorila mu vrata.&nbsp;

Učenici polaznici Književne stvaraonice - razredna nastava 2.b Tijana Biškup Lana Kordeš Meggi Štefanec 3.b Katja Martinković Marija Stankir Lea Šalamon 4.b Dolores Hlebar Marta Kovaček Saša Sačer Ena Štefanec Učiteljica: Gordana Kovaček

Šumska čarolija Jedne se noći nešto u šumi zbilo. Vika odasvud. Medo je brundao, sova hukala, a krava mukala. Odjednom spustile se vile, čarolija je nastala, šuma je zlatna postala. Sivi oblak prošao, sve zasjenio, čaroliju otjerao. Marta Kovaček, 4.b

Na trenutak je stao u nekoj šumi, izašao je iz automobila u obliku bundeve. Počeli smo za njim trčati. Kad nas je vidio, sakrio se u jednu neobičnu kolibu. Išli smo za njim, no više ga nije bilo unutra. Pogled nam je pao na jednu bijelu plahtu te smo mislili da je nešto iza nje i kad smo počeli otkrivati, čuli smo da se vrata zaključavaju. Ostali smo zaključani u kolibi, koljena su nam klecala. Počeli smo tražiti ključ, no sumnjali smo da postoji još jedan. Sjeli smo pred vrata i osjetili da je nešto ispod nas. Bio je to šareni sag. Ispod njega našli smo ključ i otvorili vrata. Kad smo konačno izašli, nismo znali kojim putem krenuti. Ugledali smo hrastovu šumu i uputili se prema njoj. Odabrali smo dobar put jer smo vidjeli neobičnog čovjeka, potrčali i uhvatili ga. Paulina je uzela kamen i udarila ga po glavi. Onesvijestio se i uzela mu je dnevnik koji je nosio zamotan u tamnozelenu krpu. Ostavili smo ga i pošli iz šume. Čekala nas je limuzina koju je vozio Einstein 2.&nbsp; U limuzini nas je čekao Regoč. Einstein je počeo voziti. Prepričali smo im svoje događaje, a oni su bili veoma začuđeni, no i sretni što smo izvukli živu glavu. Mateo Jadanić, 6.a

Bojali smo se. Čuo se glas opasnog vuka koji kaže da će nas pojesti. Vrata su se otvorila i on je ušao. Počeo nas je loviti po kući. Na svu sreću, uspjeli smo mu pobjeći i izaći iz kuće. Bježao je za nama, a mi smo pobjegli daleko u šumu gdje smo se izgubili. Bio je mrak, a mi se još uvijek nismo znali vratiti kući. Čuli su se strašni i duboki glasovi. Mislili smo da je to vuk. Trčali smo dalje u nadi da ćemo pronaći koju kuću. Odjednom se pojavila Crvenkapičina majka. Sve nas je zagrlila i rekla da više ne organiziramo zabavu gdje nema odraslih. Obećali smo da nećemo. I tako su nas Crvenkapica i njezina majka otpratile kući i poželjele nam laku noć. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Simona Filip, 8.b

Zabava se nastavila. Sve je bilo divno do onog trenutka kad je došla policija. Pretražili su cijelu kuću, no to je bila neka zabuna, ali svi smo se prepali. Nastavili smo sa slavljem. Baš sam razmišljala da će ovo biti zabavni rođendan koji ću pamtiti zauvijek, no ipak to nije bilo tako jer ništa ne može biti savršeno. Odjednom je Mateja, koja je također bila na rođendanu, počela napadati Zlatokosu, govoriti joj pogrdne riječi i nazivati ju pogrdnim imenima, te ju je namjerno gurnula niz stepenice. Svi smo se prepali i odmah nazvali hitnu. Zlatokosa je, nažalost, morala ostati u bolnici neko vrijeme jer je vjerojatno slomila nogu. To nije bilo nimalo lijepo od Mateje i nitko ne zna zašto je to učinila. Nikoga ne treba osuđivati i vrijeđati, već se sa svakim treba družiti i prihvatiti ga onakvim kakav jest. Viktorija Zdelar, 8.b

Znao je da ga čekaju brojne opasnosti, no vodila ga je misao da će ga kralj bogato nagraditi. Inače, bio je iz siromašne obitelji i imao bolesnu majku, stoga bi mu nagrada dobro došla. Najprije je hodao kroz gustu i mračnu šumu, a potom prolazio kroz velike lokve i bare pune mulja i žaba. Sam je sebe tješio da mora biti jak i hrabar kako bi izdržao. Odjednom su se oko njega pojavile vile te mu obasjale i pokazale put do planine Vječna sunca. Bila je to najviša planina u tome kraju, a čuvao ju je neustrašivi div. To ogromno smeđe stvorenje ispružilo se na ulazu u planinu. Jedno mu je oko bilo zatvoreno, a drugim je pratio što se zbiva oko njega. Na glavi mu je stršio crni čuperak kose. Kad ga je ugledao, mladić je zastao ne znajući što dalje. Nemoguće je pobijediti diva. Stavio je ruke u džepove i razmišljao što da učini. Osjetio je da nešto ima u džepu te izvadio malu epruvetu. U njoj je bila plava tekućina. Nije znao što je to, otvorio ju je i pomirisao. Miris mu se nije nimalo sviđao te nije znao što će s tim. Kraj divovih nogu ugledao je veliku zdjelu punu nekakve čudne hrane te ulio tekućinu u nju. S hranom se ništa nije dogodilo, a mladić i dalje nije znao što da učini.

*nastale prema motivima iz postojećih pjesama

Šetajući gradom, ugledah čudan oblik. Kad pobliže pogledam, vidim medvjeda i uplašim se, no on mi priđe i kaže: "Ne boj se, to sam ja, medo Yogi." Razveselim se i povičem: "Jupi, jupi, joj, srela sam medu Yogija!" Taj dan šetali smo gradom, zabavljali se, čitali razne viceve, izmišljali zanimljive priče i pjesme, ali najzanimljivije mi je bilo plesati i pjevati. Kad bi se smračilo, odveo bi me kući kao da jašem na konju. Puzao bi po gradu kao najveća beba. Malo me je bilo sram, ali to je bila najveća zabava ikada. Dolores Hlebar, 4.b

Jednoga dana, kada sam šetala šumom, srela sam medvjeda koji se zvao Yogi. Pitala sam ga zašto je tako zbunjen pa je rekao da se izgubio. Pomogla sam mu da se vrati, stoga mi je zahvalio. Sljedeći dan posjetila sam ga i opet mi je zahvaljivao na pomoći. Tada me upoznao sa svojom obitelji. Posjećivala sam ih skoro svaki dan. Pomogla bih im što god bi trebalo, pa čak i čuvala male medvjediće. Zvali bi me svaki put kad bi im trebala pomoć. Postali smo najbolji prijatelji. Marta Kovaček, 4.b

Jutro se budi, vjetar klasove njiše. Žito u polju.

Ledena kiša, lepršaju pahulje. Stigla je zima.

Svjetlucave kapi obasjavaju nebo. Čarobno sunce.

TUGA (plače): Šmrc, šmrc... LJUBAV: A ti, ljutnjo, samo se ljutiš i samo znaš vrijeđati! LJUTNJA: Tko se to meni javlja!?! Ja barem nisam zaljubljena i nemam ružnih ljubavnih problema. LJUBAV: Ako su ružni, ne znači da su nerješivi. Ljubav je nešto najljepše u životu. Dobro, možda ne najljepše, ali ljepše od tuge i ljutnje. TUGA (promrmlja tihim glasom): Obje ste loše. LJUTNJA: Ti si tu jedina loša. LJUBAV: Prestanite! Nitko nije loš! LJUBAV, TUGA, LJUTNJA (u isti glas): U životu je važno voljeti, a ne biti voljen! Paola Đopar, 8.a Simona Filip, Viktorija Zdelar, 8.b

Potiho se išuljao iz špilje pazeći da ne probudi diva. Uspjelo mu je. No vile koja mu je otvorila vrata, a niti ostalih vila nije bilo. Pitao se kako će se vratiti u kraljevstvo jer bez vila je to nemoguće. Sjeo je, razmišljao i čekao. Najednom se pred njim pojavi veliki čarobnjak i ponudi mu još jedan predmet za pomoć. Dječak je odabrao vilinski prah koji omogućava letenje. Posipao se njime, poletio te nije prošla ni minuta, a već je bio u kraljevstvu. Da nije bilo čarobnjaka, tko zna što bi se s njim dogodilo, možda bi zauvijek ostao zatočen na planini. Kralj ga je dočekao raširenih ruku, zagrlio ga i zahvalio mu za pomoć. Uzevši u ruke žezlo, naredio je dvorjanima da prirede veliko slavlje u dječakovu čast. Sada je opet bio siguran i ohrabren jer ga žezlo potiče na mudra i pravedna rješenja. Bogato je nagradio dječaka i pozvao ga da živi u njegovu kraljevstvu.&nbsp;

Bajku su napisali: Larisa Bendelja (6.a), Mateo Jadanić (6.a), Marta Lukša (6.a) i Iva Osivnik (6.b)

Bio je to prvi dan proljeća, sunčan i vjetrovit. Našla sam se u Parizu. Prvo nisam znala gdje sam sve dok nisam susrela dječaka po imenu Koko. On mi je objasnio gdje sam i krenuo sa mnom u grad. Nakon što smo prošli ulicu u kojoj smo se nalazili, zaletjela sam se u nešto tvrdo i pala, a kako se to dogodilo, ne želite znati. Kad sam ustala, istog časa&nbsp;primijetila sam da je to zapravo visoki Eiffelov toranj. Htjela sam znati nešto više o njemu pa sam rekla Koku da ću se raspitati o tome. On me čudno pogledao i rekao mi da će mi ispričati nešto zanimljivo. Tako je počela priča koju je pričao jedan sat bez prestanka. Saznala sam da je toranj visok 324 m i kako je građen, pričao je sve do 16.30. Prošlo je i to. Nakon duge priče pošli smo na sok i kolače koji su bili vrlo ukusni. Kasnije smo otišli na tramvaj i vozili se sve do hotela u kojem je Koko smješten. Gledali smo utakmicu i bilo je već 19.30. Polako se mračilo, ali osjetila sam da nešto nije u redu. Tako je i bilo.&nbsp;

Jedan dan s Paulinom P. proveo sam u prekrasnom hrvatskom gradu Dubrovniku. Zapravo, posjetio sam dubrovačke zidine, to mi je bila velika želja. Malo smo pogledali oko sebe i odlučili prošetati. Zatim smo se otišli rashladiti sladoledom. Kada smo ga pojeli, krenuli smo u razgledavanje zidina. Šečući, sreli smo Regoča, Peru iz Družbe Pere Kvržice, staricu, Domaće, Tintiliniće, snahu i sina&nbsp;iz Šume Striborove, Crvenkapicu, Pepeljugu i mnoge druge likove. Saznali smo mnoge povijesne činjenice i kad smo došli do najviše točke, vidjeli smo prekrasno plavo more. Zatim smo otišli u Pomorski muzej. Tamo smo upijali nove zanimljive informacije. Kad smo izašli, Paulina je shvatila da je izgubila svoj dnevnik u koji je zapisala sve što smo vidjeli u Pomorskom muzeju i na zidinama. Malo smo razmišljali i vratili se na mjesta na kojima smo bili. No tamo nismo ništa našli. Vidjeli smo jednog neobičnog čovjeka koji je nešto držao u ruci, ali nismo mogli vidjeti što pa smo ga počeli pratiti. Krenuo je prema Cavtatu.&nbsp;

Književna stvaraonica izvannastavna je aktivnost nastala u sklopu projekta Unaprjeđenje pismenosti - temelj cjeloživotnog učenja u koji su se prošle školske godine uključili učitelji i učenici naše škole. Njezin je cilj razvijati kreativno usmeno i pisano izražavanje i stvaranje, maštovitost i ljubav prema materinskome jeziku.&nbsp;Namijenjena je učenicima razredne i predmetne nastave koji su maštoviti i vole se kreativno pisano izražavati te žele biti još bolji u tome i uvidjeti ljepote i mogućnosti koje nam nudi naš jezik.&nbsp;Voditeljice aktivnosti su učiteljica Gordana Kovaček za razrednu te Maja Matijašec za predmetnu nastavu. Ova knjiga nudi pregled učeničkih pisanih radova (pjesama, priča, igrokaza) koji su dosad nastali na spomenutoj izvannastavnoj aktivnosti.

Uredništvo i lektura: Maja Matijašec Ilustracije: Iva Osivnik, 6.b

Opet ga je hvatala jeza kad je hodao mračnim hodnicima. No sada mu se put nije činio tako dugačkim. Došavši do izlaza, ugledao je diva na kojega je već i zaboravio, a ovaj je sada opet bio budan. Pojavila se vila i šapnula mu što da učini. Usmjerio je žezlo prema divu te ga hipnotizirao, a onda i uspavao. Vila mu je pokazala put do kraljevstva. Kralj je već bio nestrpljiv&nbsp;i uznemiren. Još uvijek nije imao svoje žezlo, a toliko je već vremena prošlo otkad je donio zadnju ispravnu odluku. Hodao je gore - dolje po vrtu pitajući se je li pravog čovjeka poslao na put. Uskoro se mladić pojavio pred njim i sav sretan predao mu žezlo. Kralj ga je zagrlio, bogato ga nagradio i taj isti dan pripremio veliko slavlje u njegovu čast. Sada je opet mogao mirno vladati, donositi ispravne odluke i ispunjavati želje i prohtjeve svojih dvorjana. Osim toga, bolje nego ikad prije čuvao je svoje zlatno žezlo. Siromašni se mladić obogatio i uspio izliječiti bolesnu majku.&nbsp;

Bajku su napisale: Sinita Blatarić (6.a), Lucija Povijač (6.a) i Simona Filip (8.b)

Jabuka Jedna jabuka mala sama je sa stabla pala. Pala je na zelenu travu i vidjela malu glavu. To je mala djevojčica bila, sretna, vesela i vrlo mila. Vidjela je malu jabuku i uzela ju nježno kao pahulju. Djevojčica dobra i vesela otišla je kući noseći jabuku koja je bila crvena cijela. Lea Šalamon, 3.b

Likovi: ZEC PRVA PISANICA DRUGA PISANICA ZEC: Joj, joj! Stigao je Uskrs, moram djeci podijeliti pisanice. PRVA PISANICA: Mene djeci nećeš davati jer neću na podu završiti! ZEC: Ma joj, kakve gluposti pričaš?! Ti ćeš na podu završiti? DRUGA PISANICA: Znaš, zeko, ja se slažem s njom jer se svake godine takva nezgoda dogodi. ZEC: Ma to je glupost! PRVA PISANICA: Nije to glupost, razmisli malo! DRUGA PISANICA: Zeko, sjećaš li se kako je prošle godine naša prijateljica završila na podu? ZEC: Da, sjećam se, ali to je bila samo mala nezgoda. PISANICE (zajedno): Mala nezgoda? To je tebi bila mala nezgoda? DRUGA PISANICA: Djeca su ju namjerno bacila na pod kako bi vidjela je li unutra malo pile. PRVA PISANICA: I da je unutra bilo malo pile, mislim da ne bi preživjelo. ZEC: Oprostite, pisanice, onda vas više neću nikome darovati ako vi tako želite.

Katja Martinković, Marija Stankir, Lea Šalamon, 3.b

BOSS: Ovako, Karolina će ustati i mirno si složiti pahuljice za doručak. I riješena stvar! Ali moram poduzeti nešto da se ovo više ne ponovi! (Zašuti pa malo razmišlja.) Odlučio sam! Idete na godišnji da se opametite, ja ću preuzeti sve! (Svi su tužni i idu se pakirati.) TUGA: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa… LJUTNJA: No zašto sada plačeš!? GLAD: Što ćemo tamo jesti??? VESELJE: Baš si dosadna, samo misliš na jelo! Bit će nam supač! BOSS: Što se čeka?! Iditeeee! (Osjećaji kreću na put.) BOSS (zaboravivši da osjećaja više nema): Idem malo odspavati. (Osjećaji se odšuljaju i upravljaju Karolininom glavom.) BOSS (zabrinuto): Jaooooooo, pa osjećaja više nema! A što je s Karolinom? TUGA,&nbsp;GLAD, VESELJE, LJUTNJA: Znali smo da sam nećeš uspjeti! BOSS (zacrveni se): Pa ja sam vas samo testirao da vidim što ćete učiniti… Dobro! Sad na posao! (Karolinu počinje boljeti glava.) KAROLINA: Pa kakva je to sada zbrka u mojoj glavi?! Iva Osivnik, 6.b

Mala pčela Zima odlazi i kroz prozor proljeće dolazi. Pčelica se budi i prijatelje obilazi. Kuca na vrata vjeverici, maci i maloj lastavici. Hitro pčela leti pa na medvjeda mrkog sleti. On će tad: "Zar moram ustati baš sad?" Pridruži se ona medi i odmah piknik slijedi. Na kraju veselili se svi, travice i cvjetići. Dolores Hlebar, 4.b

Budući da je podaniku susjednog kraljevstva žezlo oteo ljutit zmaj, dječak je trebao stići do planine Vječna sunca gdje je skrivena zmajeva špilja. Na brdu leda sreo je vile koje su ga spasile od ljutog snjegovića. Pitao ih je znaju li put do planine Vječna sunca pa su ga prenijele tamo na svojim lakim krilima. Ulaz u špilju čuvao je div, gorostas visok šest metara, ljutita pogleda i raščupane smeđe kose. Dječak je stao zapanjen, uplašen i pitao se što da učini. Najprije se sakrio u grm da ga slučajno ne primijeti. Potom se sjetio da ima plašt nevidljivosti, zaogrnuo se njime i krenuo prema divu. Imao je i prah za uspavljivanje koji mu je dao kralj vjerujući da će mu trebati. Posipao je prah po hrani koja je stajala do divovih nogu i čekao da div počne jesti. Zdjela je bila puna hrane, što znači da se još nije najeo. Tada je ustao, prišao zdjeli i počeo jesti. Kad je sve pojeo, nije prošla ni minuta, a već je utonuo u san. Dječak je uzdahnuo i, sretan što je svladao prvu prepreku, hrabro krenuo dalje.&nbsp;

KRALJEVO ŽEZLO U ZMAJEVOJ JAZBINI

Jednom davno, u dalekoj zemlji iza visokih gora i sedam mora nalazilo se prekrasno šareno kraljevstvo u kojem su se okupljali&nbsp;kralj, kraljica, dvorjani, vojnici i kraljevski poslovođe. No odjednom su svi postali nesretni i nezadovoljni. Pitate se zašto? Nedavno su se u tom kraljevstvu prestale ispunjavati želje jer je kralj ostao bez svoga žezla. Ono mu je bilo potrebno jer je samo pomoću njega mogao donositi ispravne odluke. Ukrao ga je podanik susjednog kraljevstva, a njega je pak uhvatio zmaj i uzeo mu žezlo. Dakle, ono se sada nalazi u zmajskoj jazbini. Kralj je sazvao sastanak i zamolio sve hrabre i odlučne da mu pomognu pronaći žezlo. Znajući da će ih kralj bogato nagraditi uspiju li mu vratiti žezlo, svi su bili zainteresirani za potragu i ulagivali mu se kako bi odabrao baš njih. No tada se pojavio čarobnjak i posuo prah po jednome mladiću. Bio je to znak da je on izabran da krene na put.&nbsp;

Hodajući mračnim podzemnim hodnicima, osjećao je strah i jezu. Uočio je nekoliko vrata različite boje. Pokucao je na sva ta vrata, ali nitko nije otvarao. Nije ih otvorio ni on. Posljednja vrata bila su posebna – crna, ali ukrašena zlatom. Kako su mu se ta najviše svidjela, otvorio ih je te ostao zaslijepljen. Prekrio je oči rukom i duboko udahnuo. Pogledao je još jednom ispred sebe i ugledao hrpu blaga. Bilo je tu svega: zlatnog nakita, novčića, poluga, različitih drugih dragocjenosti... Zmaj je ležao i čuvao to bogatstvo. Dječak, spazivši zmaja, ogrne se plaštom. Primicao mu se ne bi li ugledao žezlo. Sjaj blaga i dalje ga je zasljepljivao, a žezla nije bilo na vidiku. Stao je u kut riznice nadajući se da ga zmaj stvarno ne vidi. Razmišljao je što da učini. Tada se zmaj pomaknuo i zauzeo drugi položaj. Dječak je zažmirio misleći da će ga primijetiti i pojesti. Drhtao je od straha pripremajući se na najgore. No to se nije dogodilo. Otvorivši oči, ugledao je žezlo podno zmajevih nogu. Ne razmišljajući, krenuo je da ga uzme. Tada se hrpa blaga počela urušavati.

Jedan dan s Crvenkapicom

Jedne lijepe sunčane subote posjetila sam svoju prijateljicu Crvenkapicu. Pozvala me najprije k sebi, a potom smo išle k njezinoj baki. Crvenkapičina majka dala nam je košaricu koju ćemo odnijeti baki i rekla da se čuvamo. Dugo smo tako šetale šumom i naišle na vuka. Pokušao nas je napasti, ali bile smo spremne. Crvenkapica je izvadila pušku i umjesto da je upucala vuka, pretukla ga je te je pobjegao u šumu, i mislim da mu više nikad neće pasti na pamet da pokuša pojesti nekoga. Nastavile smo dalje šetati šumom dok nismo došle do bake. Morale smo potiho ući jer je igrala šah sa svojim prijateljicama. Bila je vrlo sretna kad je pobijedila pa nas je sve odvela na kavu u svojem novom automobilu. Kad smo stigli u grad, Crvenkapica i ja zamolile smo ju da nam da nešto novaca da odemo u trgovinu.

Učenici polaznici Književne stvaraonice - predmetna nastava: 6.a Larisa Bendelja Sinita Blatarić Mateo Jadanić Marta Lukša Lucija Povijač 6.b Iva Osivnik Antonija Vručina 8.a Paola Đopar 8.b Simona Filip Nikolina Silađi Viktorija Zdelar Učiteljica: Maja Matijašec

Zlatokosa i ja poznajemo se od rođenja, najbolje smo prijateljice, no ne možemo se baš često družiti kao prije jer se ona preselila pa je sada daleko od mene. Jednog lijepog sunčanog dana dogovorile smo se da dođem prespavati k njoj i da idemo zajedno u kino te kasnije na proslavu Anina rođendana. Ana je naša prijateljica. Spremile smo joj veliko iznenađenje. Prije odlaska u kino, zajedno smo odabrale odjevne kombinacije koje ćemo danas nositi. Sredile smo se i krenule. Kad smo došle, prvo smo otišle kupiti kokice i karte za film koji smo odlučile pogledati. Film je bio baš zanimljiv i smiješan, dobro smo se zabavile, a vrhunac svega bio je kada su se Zlatokosine kokice prosipale po podu. No to smo počistile i odmah pozvale taxi te krenule na rođendan jer nismo imale baš puno vremena.&nbsp;Proslava je bila u jednoj kući izvan grada. Svi smo došli prije i sakrili se kako bismo iznenadili našu slavljenicu Anu. Kupili smo jednu veliku tortu koja je bila ukrašena njezinim najdražim slatkišima. Bilo je puno ljudi pa je kuća bila puna poklona. Zabavljali smo se uz glazbu, razgovor, igre, a bilo je i dosta hrane i pića. Kada je ona ušla, baš se iznenadila i počela plakati te smo joj svi potrčali u zagrljaj.

NOA: Ovo ćemo staviti ovdje… Ovo popraviti… SREĆKO: Jao, Bože, kako je ovo teško! NOA: Zar ne? Baš smo si zakomplicirali slobodno vrijeme! SREĆKO: Stavi ovo tu, a ovo tamo… (Nakon dva sata robot je bio gotov.) NOA: Napokon, gotov je!!! SREĆKO: Baš mi se sviđa! Hajmo ga isprobati! NOA: Robote, dosadno nam je, molimo te da nam daš neke ideje! ROBOT NOĆKO: Ja sam ro-bot i u-klju-ču-jem se u i-gru skri-va-ča! (Pola sata igrali su se skrivača, sve dok im nije dosadilo.) SREĆKO: Ajmo isprobati što još sve hoće i može igrati! NOA: Odlična ideja! SREĆKO: Robote, robote, koja&nbsp;je omiljena igra tvoja? ROBOT NOĆKO: Gu-mi, gu-mi mo-ja je o-mi-lje-na i-gra. NOA: Kako se to igra? ROBOT NOĆKO: Sa-mo tre-ba-te pre-ska-ka-ti&nbsp;u-že po na-red-ba-ma. NOA I SREĆKO: Jupi!! Igra je baš zabavna! (Dječacima više nije bilo dosadno jer su se igrali gumi-gumi, a njihov je izum poslužio i ostaloj djeci.) Sinita Blatarić i Lucija Povijač, 6.a

Likovi: GLAD (Blaženka) VESELJE (Štefanija) TUGA (Štef) LJUTNJA (Slavek) BOSS (Mirek) KAROLINA (Karolina se budi i njezini osjećaji počinju planirati dan.) GLAD: Karolina se probudila, vrijeme je da ide jesti vafle i Nutellu. KAROLINA (rasteže se i polako ustaje iz kreveta): Nadam se da je ostalo još nešto Nutelle… LJUTNJA: Ako mama nije spremila jaja na oko, razbjesnit će se kao nikad. KAROLINA: Pih, nekako se bojim da me danas ne čeka doručak… VESELJE: Naravno da se neće razljutiti, već će pomoći mami i bit će vesela kao i uvijek. KAROLINA: Da, i tako ćemo provesti puno vremena zajedno! TUGA: Šuti, Štefa, prvo će plakati zbog noćne more… (I tako su jedno drugome upadali u riječ i natjecali se tko će od njih prevladati u Karolininoj glavi.) BOSS: Što je ovo? (Svi ušute.)

Likovi: DENIS &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;EMILIJA (Dvanaestogodišnji dječak Denis hoda cestom do škole.) DENIS (misli): Kako li je samo lijep dan! Jedva čekam da dođem u školu jer danas imamo tjelesni. EMILIJA (hoda drugom stranom ceste): Jao, kako li je predivan dan! Jedva čekam da dođem u školu. (Denis ubrza i potrči prema ulazu u školu.) DENIS (važno): Bit ću prvi u razredu! (Denis se spotakne i BUM! Otvori oči i vidi Emiliju ispod sebe te njegove usne dotaknu njezine. Oboje se brzo podignu i lica im pocrvene.) DENIS: Oprosti, nisam te vidio. (Emilija otrči u školu ne pozdravivši prijatelje i ide ravno u žensku garderobu. Svi su mislili da se žuri kako bi se presvukla.) DENIS: Kamo ona ide? I ja bih trebao ići. (Ulazi u mušku svlačionicu.)

Likovi: NOA &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;SREĆKO &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;ROBOT NOĆKO (U dvorištu sjede dva dječaka i razgovaraju.) NOA: Jao meni, kakav divan dan! SREĆKO: Da, baš, ali što da radimo? NOA: Ajde da razmislimo! Hmmm... SREĆKO: Imam ideju… (nakratko zašuti) Ne, ipak nemam. (I tako oni sjede i razmišljaju pola sata dok se Srećko nije dosjetio jedne sjajne ideje.) SREĆKO: Ajmo… NOA: Kamo? SREĆKO: Napravit ćemo robota protiv dosade. NOA: Sjajna ideja, Srećko! Ali kako? SREĆKO: Trebat će nam: metal, čekić, metar (ravnalo), svjetiljka... A morat ćemo mu izmisliti i ime. (Dječaci su pronašli mjesto i stvari za izradu te se pripremaju.)

Jesen ka zimi Stigla je jesen pa je vjetar bio zanesen. Po tlu se razlijevala kiša pa je polila maloga miša. Livadom se prolijevala voda, osim miša bunila se još i roda. Otišla je na brdo i tamo ju je dočekalo medvjeda krdo. S njega se vidjela livada i lišće kako pada potkraj listopada, vidio se i čovjek koji stoji tamo oduvijek. Imao je bijel' ogrtač i bio je harmonike svirač, jezero je zamrznuo njegov snijeg, a sve su ptice pošle u bijeg. Jer stigla je zima... &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Iva Osivnik, 6.b

Moja baka Dobro srce ima moja baka, ne može se riješiti visokog tlaka. Moja baka ima oči boje mora, kad ju vidim kako hoda, to je moja noćna mora. Kosu ima kao da je prste gurnula u&nbsp;struju, a njezin štap nalik je na guju. Ima auto BMW, ali je problem jer ga ne zna voziti pa na putu često zna ljude ugroziti. Kroz grad i gužvu prolazi, no sreća ju prati pa na vrijeme kući dolazi. Marta Lukša, 6.a

Likovi: MAJKA &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;MIRKO &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;OTAC &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;MRKVIĆ (Mirko sjedi sam u sobi i dosađuje se, majka mu savjetuje da uči, a on neprestano odbija njezine savjete.) MAJKA: Mirko, počni učiti!!! MIRKO: Majko, prestani vikati na mene, ipak je vikend! Bolje da mi daš neki savjet što da radim, a da nije učenje. MAJKA: Pozovi prijatelje na igru. MIRKO: Dobro, idem ih nazvati. MIRKO: Bok, Mrkviću! MRKVIĆ: Bok, Mirko! Što radiš? MIRKO: Dosadno mi je pa bih rado da dođeš k meni na igru. Ako želiš, naravno. MRKVIĆ: Naravno, doći ću! Stižem za 10 minuta. MIRKO: Ok, jedva čekam. (Prošlo je 10 minuta, dolazi Mrkvić i nalaze se u Mirkovu dvorištu.) MIRKO I MRKVIĆ (istovremeno): Bok!

Moj mili kraj Šume, tičeki, dol i gaj - se je to moj mili kraj. De lepa domača čuje se reč, moj brat vlovil je grgeč. Tam de popevka pred hižom se čuje, to zove se moj kraj. Al se to me žalosti dok vidim da ljudi tu več nema, dok vidim da si odlaze i niko ne ostaje. Kak im to se ne nedostaje? &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Paola Đopar, 8.a

Zec Zec je skakao i potok preskakao. Ujutro je vidio da se nešto u travi zaigralo. To je bila lopta bijela sa šarama pokraj tijela. Skakala je gore, dolje i zecu u ruke stala te mu radosno rekla: "Hvala!" "Ja ne znam kako bih ti zahvalila, da tebe nije bilo, tko zna što bi mi se dogodilo. Možda bih u lokvu pala i strašno se zaprljala." Katja Martinković, 3.b

Zbog jedne Ane Ana se zaljubila, pamet je izgubila. Na papir nešto našarala, pismom dečka zavarala. U&nbsp;noć se dotjerala i malo pretjerala. Obukla je minicu, zbog nje je dobio jedinicu. Čudno se ponašala i sve oko sebe oponašala. Srce joj je skakutalo i šaputalo neka voli onog dečka tankog kao prečka. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;&nbsp;Lucija Povijač, 6.a

Napipa neku malu kutijicu, izvadi ju, otvori, a u njoj je bio bijeli prah. Nije imao pojma što mora učiniti, a onda se sjetio da ga je čarobnjak posipao prahom kad ga je odabrao da pronađe žezlo. Probao je sam sebe posipati, no ništa se nije dogodilo. Stajao je na istom mjestu i dalje razmišljao o ovoj bezizlaznoj situaciji. No tada se nešto počelo događati s njegovim tijelom… dio po dio na njemu se smanjivao. Za nekoliko minuta postao je malen poput palčića. Iako mu visina nije odgovarala, zaključio je da to nešto znači: lakše će doći do žezla. Tako malen počeo se penjati po hrpi zlata. Koračao je lagano i tiho da ga zmaj ne čuje. Kad je došao do vrha i ugledao žezlo, osjetio je sreću i olakšanje. No kako će on tako malen nositi žezlo koje je veće od njega? Tada je opet izgubio nadu i bio razočaran. Stao je ispred žezla okrenut leđima, obuhvatio ga rukama koliko je mogao i počeo ga vući. Pazio je na svaki korak kako ne bi uznemirio zmaja. Tada je nešto škljocnulo. Dječak je stao, zmaj se počeo micati i prebacio je svoj dugi rep na vrh blaga. Sva sreća da se mladić maknuo s tog mjesta. Nastavio je vući žezlo, ovaj put bez stanke, sve dok se nije spustio do tla. Čarolija je prestala, vratio se u svoju pravu veličinu, uzeo žezlo i krenuo prema izlazu iz špilje.&nbsp;

Jednog sam se dana probudila nasred šume i nisam znala gdje sam tako dugo dok nisam čula trčanje i pjevanje. Pronašla sam malu kućicu iz koje je dopirao fin miris i lijepi pjev. Pogledala sam kroz mali prozorčić i vidjela vuka u pregači s frizurom složenom u veliku punđu. Počela sam se glasno smijati i vikati. Naravno, tada me on spazio i brzo dojurio do mene. Prvo sam mislila da će me pojesti, no nije, već me pitao jesam li gladna i želim li popiti malo čaja. Naravno da sam prihvatila. Nakon čaja otišli smo se prošetati i po sladoled. Uz potok smo spazili Crvenkapicu koja je bila obučena u dres Real Madrida. Svi smo sjeli osim nje, koja je plivala u potoku i glumila zvijer, dok smo se mi dogovarali kamo ćemo otići za vikend. Vuk je predložio da odemo u Australiju i jašemo klokane, a bakica i ja samo smo se pogledale i nasmijale njegovoj ideji. Bakica je rekla da idemo na vlakić smrti i vodeni park, no nije dovršila rečenicu jer se pojavila Crvenkapica i počela vikati da ona želi ići na meč boriti se protiv Mirka Filipovića. Ja nisam ni stigla izreći svoju ideju, no njezinu smo svi prihvatili.&nbsp;

Stigli smo do vukove kuće i počeli se pakirati za put. Crvenkapica je u kofer spakirala velike boksačke rukavice i boksačke hlače te sve što je potrebno za meč. Autobusom smo stigli tamo. Samo smo gledali u kamere otvorenih usta i očiju. Crvenkapica je odmah otišla do svoje garderobe, dok smo mi ušli u dvoranu da zauzmemo najbolja mjesta. Došli su suci i komentatori, dvorana se napunila i nestrpljivo smo čekali početak meča. Komentator je najavio Mirka Filipovića koji je izašao s podignutim rukama. Krenula je van Crvenkapica i počela vikati i skakati, podizala je i ruke i noge, dok napokon nije ušla u ring. Sudac je dao znak za početak meča, a Crvenkapica je odmah skočila na Mirka. Udarala ga je gdje god je stigla te ga u jednom trenutku udarila tako da se i sudac morao umiješati. U zadnjoj je rundi skočila na njega da nije mogao ustati. Sudac je stao na sredinu i proglasio ju pobjednicom. Nas troje vikali smo i plakali od sreće. Crvenkapica je izašla iz garderobe, a mi smo odmah potrčali do nje da joj čestitamo. Nakon dugog puta stigli smo kući. Oprostili smo se od pobjednice i bakice te legli u krevet. Ujutro sam se probudila u svojoj sobi i zaključila da je to bio lijep i smiješan san koji će se možda jednog dana i ostvariti. Sinita Blatarić, 6.a

Proljeće Na humu u travi&nbsp; cvjetovi se šarene, pčele već zuje i lijeću oko njih. Tmurni oblaci prekrili su nebo, sad laste traže spas. I zvono do polja se čuje, i zvoni na sav glas. Na malenom brijegu sve se zeleni. S crvenih krovova čuje se ptičji pjev. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Simona Filip, 8.b

Spašeni Uskrs

Likovi: SAŠA MARTA DOLORES ZEKO DJECA: Jeeee, Uskrs je! Saša, probudi se! Idemo tražiti uskrsna jaja! SAŠA: Dolazim! (Djeca izlaze iz kuće i traže uskrsna jaja.) MARTA: Brzo dođite, vidjela sam zeku! SAŠA I DOLORES: Ma ne pričaj gluposti! MARTA: Dođite i uvjerite se! DOLORES: Gledaj, stvarno je tamo! Zapeo je u našoj ogradi. SAŠA: Idemo ga spasiti! ZEKO: Pozdrav, draga djeco! Možete li mi pomoći? MARTA: Naravno da možemo. Ti nas usrećuješ svakog Uskrsa, ne bismo te sad ostavili samog. (Djeca izvlače zeca iz ograde.)

Ljutito me pogledao i rekao da će me pustiti ako pronađem cirkus koji je zabavan i zastrašujuć. Brzo sam otišla po cirkus u šumu i pitala ih mogu li nastupati. Pitali su me za koga želim nastupati te sam im to otkrila i krenuli su za mnom. Kad sam ih dovela Striboru,&nbsp;on je rekao da želi dobru predstavu, no kasnije nije htio priznati koliko mu se zapravo svidjela. Zamahnuo je rukom i odjednom sam se probudila u svom krevetu. Mama je pitala idem li u berbu gljiva i rekla sam da ne jer sam se previše bojala vratiti u šumu Striborovu. Za par dana sabrala sam se i rekla si da je sve bio samo san. No je li stvarno bio? &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; &nbsp;Antonija Vručina, 6.b

MIRKO: Što ćemo raditi? MRKVIĆ: Možemo igrati nogomet. MIRKO: Ajde, uzet ću loptu pa krećemo. (Dolazi otac s posla.) OTAC: Mirko, kamo idete? MIRKO: Došao mi je prijatelj jer mi je dosadno pa idemo igrati nogomet. OTAC: U redu, samo dođite kući do večere. (Mirko i Mrkvić krenu prema igralištu i putem pričaju.) MRKVIĆ: Mirko, kako se može ubiti dosada? MIRKO: Hmmmm… MRKVIĆ: Možda nam ne bi bilo dosadno kada bismo izmislili neku svoju igru. MIRKO: Imaš pravo. I onda bi svi u razredu mogli igrati tu našu igru. MRKVIĆ: Kako ćemo ju nazvati? MIRKO: Nevidljiva sova. MRKVIĆ: Gdje? MIRKO (smijući se): Ma ne, tupko, tako će se zvati naša igra! MRKVIĆ: Znam, sakrit ćemo figuricu sove u parku i onaj koji ju prvi pronađe, taj je pobjednik. MIRKO: Odlična ideja! Samo da okupim ekipu i možemo igrati. Mateo Jadanić, Marta Lukša, 6.a Nikolina Silađi, 8.b

Jesen Došla je jesen i ptice lete na jug, njihov put do tamo veoma je dug. Već sviće zora i sunce se diže, a ptice sve više kriješte, i lete sve niže. Cvrkutanje, piskutanje, budi se novi dan, pun lišća i sav radostan. Ptica je u letu zagrabila neku knjigu i sudjelovala u ptičjem dijalogu. Shvatila je da je u njoj puno slova, to joj&nbsp;je bila noćna mora, u sekundi se okrenula i druga, knjiga joj je pala s krova. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Larisa Bendelja, 6.a

Kada se susretnu tri književna lika i ja

Bilo je subotnje jutro kad sam krenula k Crvenkapici. Kad sam stigla do njezine kuće, zastala sam i divila se toj krasnoj kućici u cvijeću. Nekoliko trenutaka stajala sam pred vratima, a onda odlučila pokucati. Crvenkapičina majka otvorila mi je i pozvala me unutra. Kad sam opet nakon dugo vremena vidjela Crvenkapicu, jako sam se obradovala. Njezina majka rekla je kako Crvenkapica nema vremena za igru jer mora odnijeti košaru s hranom i voćem svojoj bolesnoj baki koja živi jako daleko. Pomalo razočarana, krenula sam kući. Ususret mi je dolazio Pale koji je mislio da je sam na svijetu, ali kad me vidio, počeo je radosno skakutati uvidjevši da zapravo nije sam. I dalje sam hodala prema svome domu te odjednom&nbsp;primijetila da staza kojom hodam više nije zelena, bila je žuta i mekša. Počela sam trčati po njoj, a zatim začula nekakvu viku. Bila je to Zlatokosa koja je&nbsp;bježala od svoje majke. Rekla sam joj da, ako želi, može sa mnom kući da se na neko vrijeme sakrije od majke. Kad smo hodale prema kući, razgovarale smo i smijale se, toliko smo se zabavljale da nisam ni primijetila da smo krivo skrenule. Pokušale smo se vratiti, ali izgubile smo se.&nbsp;

Zlatokosa je bila u carstvu duge. Teško je hodati po oblacima ako nisi jednorog. Kako je hodala, često se spoticala, a kasnije joj je kosa pošarenila i zbog toga se uopće nije osjećala ugodno. Znala je da jednorozi vole hranu iz Lidla, ali nije znala put do tamo. Nije znala ni koja bi kuća bila njezina niti je koga poznavala. Nedostajao joj je njezin dom i htjela se vratiti kući. Avi se probudila na hladnom, tvrdom, smeđem podu, a nije voljela stvari koje nisu bijele ili šarene. Imala je bijelu dlaku, ali joj se prljala na prašnjavom podu. Nije joj se sviđala hrana za pse i obična voda. Nedostajala joj je hrana iz Lidla i dugina voda. Htjela je rogom dovesti hranu, ali rog joj je otkazao. Kakav je to jednorog bez roga?!&nbsp;Nedostajao joj je dom i samo je htjela kući. Aslan je vidio da žele kući, ali prvo je želio s njima razgovarati. Tako se okupiše njih četvero, a oko njih bijaše tama i nitko nije znao što se događa, osim Aslana. On je rekao:„Je li vam bilo lijepo ovo popodne?“ One zaniječu pa Aslan nastavi:„Niste bile zadovoljne svojim domovima, no sada ste valjda zaključile da je kod kuće najljepše.“ On tada ode, a Zlatokosa, Avi i Lassie ostanu same u tami. Sve tri probudile su se i shvatile da je sve bio samo san. No od toga dana više se nikad nisu žalile na svoj dom. Iva Osivnik, 6.b

Kada se susretnu Lassie, Zlatokosa i jednorog

Jednog poslijepodneva nešto se čudno događalo između tri lika. Lassie, Zlatokosi i jednorogu Avi više ništa nije bilo po volji. Lassie se više nije sviđao boravak za spavanje, Zlatokosa je htjela nešto novo, a Avi se više nije sviđala hrana za jednoroge. Aslanu, kralju bajki, nije se sviđalo takvo ponašanje, stoga je odlučio nešto poduzeti. Jednog jutra Lassie, Zlatokosa i Avi nisu se probudile u svojoj kući, već na sasvim drugom mjestu. Lassie se pojavila u dvorcu, Zlatokosa u carstvu duge, a Avi u jednoj staroj, drvenoj kućici. Lassie je bila okružena slugama koji su ju odmah stali posluživati. Na početku joj se sviđalo, ali su joj kasnije dosađivali i nije imala svoj mir. Stalno su ju htjeli kupati, a ona je mrzila kupanje. Također, previše su ju nahranili i nije mogla brzo trčati. Shvatili su da je dresirana te zahtijevali puno od nje. I oblačili su ju u haljinice. Nije to mogla podnijeti! Sve joj je bilo nekako drugačije. Nedostajali su joj njezini vlasnici i jako je htjela kući.

Sjaj zvijezda Uperih pogled prema zvijezdama. Njihova me svjetlost iznova obasja nekim čudnim&nbsp;sjajem. Čovječe, žele li mi zvijezde nešto reći? Znam: bliži se kraj mom životnom putu. Dani brzo prolaze, sve moje snove polako odnose. Uperih pogled prema zvijezdama – one skaču i sve više sjaje. Tu je moj svršetak. Zovu me k sebi. Nakon svega proživljenog veselim se susretu s njima. Zaslužio sam sjati. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Mateo Jadanić, 6.a

Dan je bio kišovit. Sve je počelo mirno i bezbrižno, a poslije se zakompliciralo. Mama me poslala k Crvenkapici da joj odnesem cvijeće koje je ubrala u vrtu. Ona je bila dosta udaljena od našeg naselja. Živjela je u šumi s mamom i bakom. Uzela sam kišobran i krenula. Putem me obuzeo strah. Bilo je puno drveća, raznih zvukova i mirisnog cvijeća. Polako, došla sam do Crvenkapičine kuće, pozvonila i čekala da se vrata otvore. Crvenkapica mi je otvorila i pozvala me unutra. Kada sam ušla, pripremila je zabavu. Na stolu je bilo puno sitnih kolača, sokova, torta i raznih drugih poslastica. Bila je sama kod kuće pa smo uključile glazbu, plesale i pjevale. Kasnije su došli njezini prijatelji s kojima me upoznala. Svi smo se zajedno zabavljali uz glazbu kad odjednom – snažan udarac u vrata, pa sve jače i jače.&nbsp;

Jedan dan u šumi Striborovoj

Dan je počeo sasvim normalno. Ustala sam, presvukla se, doručkovala i krenula van. Otišla sam s djedom u šumu brati gljive. Stigli smo tamo i vidjeli da ima jako puno gljiva. Dok je moj djed bio zauzet berbom, otišla sam malo dalje u šumu. Tamo sam vidjela stablo koje je čudno raslo i imalo rupu. Radoznalo sam prošla kroza nj. Nisam znala kako, ali našla sam se u šumi Striborovoj. Tako sam šetala mračnim dijelom šume. Tamo sam uočila par jezivih, crvenih očiju koje su me promatrale. Od straha sam potrčala i za par minuta ugledala svjetlo. No nije bilo onakvo kakvo sam očekivala, bilo je šareno. Svejedno mi je dalo nadu za spas. Kad sam izašla, vidjela sam slonove kako plešu, krokodile kako sviraju violine, klokane na trapezu. Shvatila sam da je to jedan jako čudan cirkus. Gospodin koji upravlja njime pitao me tko sam i što radim ovdje. Kad sam vidjela vukove koji rigaju vatru, pobjegla sam. Trčala sam&nbsp;dok nisam došla do gospodara šume i on me pitao tko sam. No ovaj put nisam mogla pobjeći.&nbsp;

Otišle smo u kupovinu, a baka i njezine prijateljice na kavu. Došle smo u jednu trgovinu i Crvenkapica je ugledala prelijepu plavu haljinu te ju je odmah morala isprobati. Kad ju je obukla, vrlo se isticala njezina crvena kapa, stoga sam ju skinula. Ispod te kape bila je predivna plava kosa koja je odgovarala njezinim plavim očima. Pogledala se u ogledalo i shvatila da joj kapa uopće ne treba jer samo skriva njezinu prekrasnu kosu. Bila sam začuđena jer nikad nije skidala tu kapu, bila je poznata po njoj te smo joj i dali nadimak Crvenkapica iako je njezino pravo ime Anna. Pomogla mi je naći haljinu koja mi odgovara. Bila je to predivna bordo haljina koja mi se najviše sviđala. Kupile smo haljine, obukle ih i krenule u malu šetnju gradom. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp; Bio je to vrlo zanimljiv i zabavan dan. Bilo mi je teško rastati se od Crvenkapice, no znam da ćemo se uskoro opet vidjeti. Iako ona više ne nosi crvenu kapu, ja ću ju i dalje zvati Crvenkapica. Nikolina Silađi 8.b

Književna stvaraonica

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.