Razotkrivanje

Pozdrav! Ime mi je Viktoria. Odmalena sam voljela pisati razne pjesme i priče, no prestala sam s tim jedan određeni period. Kad je ova pandemija zavladala, u meni se pojavila iskra koja je polako gorjela te se u meni javila ponovna želja za pisanjem. Inspiraciju za pisanje dijela ove priče dobila sam upravo iz svoga života. Naime, skoro 8 godina pjevam u crkvenom zboru, ministrirala sam do 8. razreda, dvije godine sam čitačica i ovo proljeće sam, uz potporu župnika, pokrenula grupu mladih pod nazivom "Deus est amor" u župi. Nažalost, sada se više ne nalazimo zbog župnikove rehabilitacije, no ubrzo ćemo se opet sastati. Nadam se kako vam se ova priča svidjela te kako vam otvara nove kutove gledanja na svijet.

Pišem od 8. godine života. Zapisivala sam sve što sam vidjela jer sam zapisivanjem bolje pamtila stvari i većinom učila na taj način. Kada nisam zapisivala, promatrala sam okolinu. Promatrala sam osobe pored kojih sam prolazila na ulici, svatko od njih je imao svoju priču. Priča koja je samo čekala da bude zapisana i čiji je zaplet postojao većinom radi mene, inače ne bi bile toliko zanimljive za čitati zar ne?

Večer je, i to jedna od manje ledenih u ovogodišnjoj oštroj zimi. Svlačionica vrvi djevojakama u crvenim haljinama s bijelim točkama i širokim volanima. Svjetla na stolovima za šminkanje gore i djevojake se spremaju za ples. Već petu večer se u pubu Vernons održava swing večer. Plesači iz okoline Chicaga, ali i samog grada dolaze u ovaj poznati gradski pub i zabavljaju ljude koji imaju volje za zabavom u kasno doba. To društvo uglavnom čini mladež koja se želi maknuti od radija čiji glas izvještava o svakom gubitku i pobjedi u ratu, a u zadnje vrijeme je više gubitaka nego pobjeda pa bježe od spoznaje lošeg razdoblja za svoju vojsku. U ovom trenutku Dorothy nanosi crveni ruž za jednim od stolova s već gotovim ostatkom šminke. Upravo kada je završila s nanošenjem ruža, začuje se glas koji iz hodnika poziva plesače na pozornicu ponavljajući poziv tri puta. Ustane se, popravi haljinu i prođe prstom ispod usnice ako je slučajno ostalo ruža ispod linije. Pogleda prema Kath provjeravajući je li joj prijateljica gotova i spremna da izađu zajedno. Kath prođe kažiprstima ispod očiju popravivši maskaru, pogleda prema njoj, uhvati je pod ruku i zaputi se van iz svlačionice. U hodniku je već rijeka ljudi u odijelima i haljinama i svi su zapućeni prema pozornici sa osmijesima. Međusobno ćaskaju dok se sporo približavaju vratima pozornice. 

Kada su Dorothy i Kath konačno stigle na pozornicu, stale su jedna nasuprot druge čekajući da im priđu mladići. Nakon poviše vremena, dva naočita mladića u širokim plavim odijelima s bijelim košuljama koje su im pri vrhu otkopčane, priđu i zamole ih za ples. Dorothy i Kath se pogledaše, nasmiješiše i pogledaše natrag prema svojim partnerima. Iznad mnoštva partenera spremnih na ples je visio znak „Swing nights 1939” osvjetljavajući one neposredno ispod sebe. S glazbom, parovi krenu plesati veselo i razbacano. Djevojke zabacuju široke krajeve haljina oko sebe dok ih mladići vrte, bacaju i vraćaju natrag u svoja naručja. Dorothy je u prvih osam minuta plesa saznala samo ime svojeg partnera, Swen Jackson. Okret za okretom i shvatila je kako je Swen dobar plesač. Pet pjesama i već preumorna za nastaviti, povuče Swena van prema hodniku i kroz stražnja vrata. Nije mu mogla reći da je umorna i ostaviti ga samog na pozornici pa je bilo lakše izvući ga van sa sobom. Iza puba se nalazi slijepa ulica s kontejnerima i zidićem zakrčenim grafitima. Swen izvadi kutiju cigareta iz džepa i ponudi Dorothy uz smiješak. Ona izvuče jednu i povuče dim odmah nakon što joj ju je Swen zapalio. Njih dvoje su malo pričali o ratu, plesu i publici koju očito oboje smatraju bezvoljnom. „Izađi sa mnom van.” izvali Swen ravno u glavu, bez razmišljanja, nećkanja ili daljnjeg ćaskanja. Dorothy ga pogleda s iznenađenjem na licu. „Ne mogu izaći s tobom, tek smo se upoznali”, odgovori mu uz blagi smijeh. „Samo jedan izlazak. I nakon toga me više nikada ne moraš vidjeti ako ne želiš”, reče joj ozbiljan. „Ne mogu.” Njezin odgovor uzrokuje da se on približi i pogleda je u oči. „Postavi uvjet. Bilo koji, i ako ga ispunim, ideš sa mnom van sutra.” Ona ga pogleda skeptično pokušavajući odlučiti. „Žestice. Pit ćemo žestice i tko zadnji bude stajao

Mama ptica jednog je dana snijela četiri jaja. Dugo se vremena pažljivo brinula o njima i uzbuđeno je čekala dan kad će se njeni ptići izleći. Svakodnevno ih je grijala, letjela je okolo kako bi prikupila sve što bi joj moglo pomoći da ih održi toplima. Nijedna prepreka joj nije predstavljala nikakav problem, sve dok jednog dana u njeno gnijezdo nisu došle zle ptice. Zle su joj ptice rekle kako ne smije imati više od jednog djeteta, što bi značilo da im mora predati ostala tri jaja. Mama ptica se naravno razljutila i pokušala ih je otjerati, no nažalost bezuspješno. Jedna od zlih ptica joj je zaprijetila da će joj uzeti sve ako ne želi surađivati s njima pa ih je mama ipak odlučila poslušati. Obećala je sebi da će se za ptića koji joj ostaje brinuti najbolje što zna i da će puno učiti o odgoju ptića. Ptić se izlegao nekoliko dana kasnije na sunčano proljetno jutro. Mama je bila jako sretna ali i u velikoj žurbi kako bi brzo pronašla crviće. Nakon što ga je mama nahranila, ptić je odmah procvrkutao i krenuo izvan gnijezda. Mama ga je na svu sreću spriječila jer na sebi još uvijek nije imao niti jedno pero i bio je premalen. Ptić je bio jako nestašan i pokušavao je na mnoge načine otići iz gnijezda. Bio je razigran, energičan, ali i vrlo razuman i pametan. Volio je pričati s mamom o mnogim stvarima koje se nalaze izvan njihova doma, slušati priče o tati koji je otišao na jug, ali se nažalost nikada nije vratio, i o braći i sestrama

koje nažalost nikada neće upoznati. Ptić je bio velik sanjar, volio je gledati izvan gnijezda i razmišljati o svim stvarima koje ga tamo čekaju i o tome što on želi napraviti i postići. Jednog su dana zle ptice došle k njima u gnijezdo. Bile su jako ljute jer je mama krala njihove crve kako bi nahranila svog ptića. Uništile su njihovo gnijezdo koje se sada jedva održavalo na stablu. Ptić i mama bili su prestrašeni, ali ptić je odlučio biti jak i hrabar. Izašao je iz gnijezda i uzbuđeno trčkarao po njihovoj grani kako bi prikupio potreban materijal za obnovu njihova doma. Mama ga je pokušala spriječiti jer još uvijek nije letio, ali je odustala jer je bila jako stara i znala je da ne može sve sama. On je bio uvjeren kako joj može biti od velike pomoći i nije htio odustati dok nije sve bilo popravljeno. Dok je nosio posljednju grančicu, spotaknuo se o list koji je bio na grani. Padao je i bio je sve bliže i bliže podu, ali mama to nije ni primijetila. Bio je okrenut glavom ka gore, ali se okrenuo i uspio je poletjeti.

Otvoriti se i potpuno razotkriti i snaga je i privilegija. Iznijeti pred druge svoje najskrivenije emocije, čini nas ranjivijima, ali i jačima. Pred vama je dvanaest priča pristiglih na prvi natječaj za kratku priču Razotkrivanje kojim smo otvorili put nekim novim pogledima na svijet koji nas okružuje. Priče su to intimno proživljene, katkada izmaštane, izraz želja, ali i najvećih strahova mladih ljudi koji su se našli na početku izazova koje život nosi. Naći ćete i pokoju ludističku kreaciju čudesnih poveznica, što u svakodnevnoj rutini, ali i čitateljskom iskustvu i neobičnim izmaštanim situacijama koje pred vas donose jedan drugačiji pogled na život mladih ljudi koji najčešće ostaje skriven unutar korica njihovih bilježnica. Prve tri priče, prema članicama prosudbenoga povjerenstva, proglašene su najboljima, a ostale su raspoređene slučajnim poretkom. Na vama je, dragi čitatelji, da odlučite koje su vama najbolje i najuspješnije. Pišite do nekog novog čitanja.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/kcRQfG6HRtuH9Xy5fqlHWA.jpg?width=540&height=406

Marina Božić, Biljana Mikić, Mihaela Šebalj Zavor, Andrijana Nemet-Kosijer

Kada su konačno obje bile spremne, mama je donijela voćnu tortu na kojoj se nalazi veliki broj osamnaest. Karolina je upalila svijeće, ali Mateja nije mogla dovoljno duboko udahnuti kako bi ih ugasila. Mama i Karolina se pogledaše tužnim pogledom. Začulo se zvono na ulaznim vratima. Bio je to doktor Garn. Jedino je Karolina bila iznenađena što se on nalazi ovdje. Mateja ju je pozvala da sjedne pored nje i počne pričati: "Karolina... Znaš kako se već dugo borim s ovom bolešću... Mislila sam da još uvijek ima nade, ali više nemam snage ni ugasiti dvije svjećice. Karolina... Već dugo sam razmišljala o tome da počinim eutanaziju", pukne joj glas, "jako me boli! Ne mogu ovo više izdržati! Zbog toga smo ovdje. Nisam ti mogla reći jer sam željela posljednje dane provesti s tobom i mamom kao normalna osoba." Obje briznu u gorki plač. "Zar smo došle ovdje kako bi te ovaj čovjek ubio?!" uperi prstom prema doktoru i nastavi: "Zar ćeš se samo tako predati?!" Karolina se nije mogla smiriti. "Seko... Hoćeš li pustiti moju najdražu pjesmu s albuma?" zamoli ju Mateja uplakanim glasom i pokazujući doktoru da je vrijeme. Karolina drhtavim rukama otvori omotnicu albuma i pusti Matejinu najdražu pjesmu. Nije mogla biti prisutna dok joj je doktor pomagao da izvrši eutanaziju. Uplakana istrči van. Padala je snažna kiša. Točno onakvo vrijeme kao kada je bila zadnja operacija. Karolina je vrištala od tuge gledajući u nebo koje se u tom trenutku otvorilo. U trenutku kada je na svoj osamnaesti rođendan, nakon četiri godine borbe, u dugoj lepršavoj haljini,

slušajući svoju najdražu pjesmu, Mateja izdahnula, jedan mali žuti list padne Karolini na ruku. Tada je shvatila zašto ih toliko voli.

Neki dan ugledah jato nekih ptica kako idu u toplije krajeve. Ne znam koje su to ptice bile, ali da imam krila, pitao bih ih. Što bih dao da imam krila. Da sam rođen da budem slobodan, a ne ovako okovan. Ova bjelina čini se tako crnom. Najcrnjom crnom. Možda previše obazirem pozornost na to, ali što mogu. Kad ionako nemam krila da odletim. Oh, kako bih to volio. Zaista, većinu vremena se pitam – zašto? Čemu ovaj život kada ionako, odstranimo li sve laži u koje smo se uvjerili, ostane samo tuga i jad. Nisam to shvaćao prije. Nisam. Sada shvaćam. Pitamo li se ikada zašto zriju jabuke i jagode? Naravno da ne. One to rade bez našeg pitanja. Tako i ovaj život ide bez da ga itko pita: „Zašto, moja voljena, ploviš ovim beskrajnim morem?“ Sve dok ja u ovu najcrnju bjelinu tonem. Osjećam kako me guta. Samoća. Kada si ovako sam, imaš priliku da se osvrneš na cijeli svoj život i lažu kad kažu da kada umreš vidiš svoj život kako teče poput filma. Vidiš ga dok ti srce još bije nemilosrdno o rebra i ti ga tada čuješ. Čuješ sve što ti je pokušavalo reći sve ovo vrijeme. Sada ga i ja slušam. Ono plače.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/dAlC4Wi1Rrm8XuOLE8q48w.jpg?width=491&height=368

Plače za propuštenim prilikama. Za neproživljenim avanturama. Za neostvarenim snovima. Plače za izgubljenom ljubavi. Imala je kosu smeđu poput najljepših badema koje jedu samo najbogatiji. Posebna je bila ona. Nisam tada bio dovoljno dobar čovjek, zato se sve i raspalo. Tužno je što to tek sada shvaćam. Koliko sebičan čovjek može biti za života, a da tog nije ni svjestan, to je zaista čudnovato. Sebičnost. Osjećaj je to koji u trenutku kada te netko treba najviše od svega, okreneš im leđa i više nikad ih ne pogledaš u oči. Oči. Oči su ogledalo duše, mnogi su mi govorili dok sam bio mlad. Moje su zasigurno onda boje truleži iz kojih isijava zlo. Isijavalo je? Isijava još uvijek? Ne znam. Dok ležim ovdje, osjećam se kao da nema više ništa u meni. Pa ni tog zla. Kao da se otopio pod žarkim suncem njegova prijatelja – smrti. Teško je umirati.

&nbsp;&nbsp;&nbsp;Bile su to godine, te lude mlade godine. Djevojka je tražila sreću, ali nigdje ju nije mogla pronaći u svoj svojoj tuzi i neispunjenosti. Pokušavala je i pokušavala, no često je to traženje završilo bez bezuspješno. Čvrsto je odlučila tražiti sreću, bez obzira na sve. Makar bila i povrijeđena i slomljena. Ništa joj nije tada bilo važnije od pronalaženja vlastite sreće. Imala je mnoštvo uspona i padova u tomu traženju, ali ipak nikako nije odustajala od svoje zamisli. Prva pomisao bila joj je kako je sva ta tuga u njoj zbog toga što nema svoju polovicu koja bi je upotpunjavala.

S tom spoznajom krenula je kao buntovnica u bijeli svijet iliti nepoznati dio grada u kojemu je živjela. Upoznavala je nove ljude, stjecala nova prijateljstva, tražila iskru u ljubavi u nekomu dječaku. I našla ju je! Ili je barem tako mislila... Kad ga je prvi put ugledala bio je kao stvoren za nju, njegov stas i više je nego ispunjavao njene zahtjeve. Bio je garave kose, ali aristokratske puti i plavih očiju. Mislila je: „To je to! Svi moji snovi napokon su ispunjeni!“ Pošla mu je u susret, činilo joj se kao da sve zvijezde te ljetne večeri sjaje baš za njih dvoje. Prišla mu je i upoznali su se. Sve je teklo kao u bajci, voljela ga je više od ičega, a on, lažov jedan, glumio je da ju voli i kako mu je sve što je ikad na svijetu tražio i zamišljao.&nbsp;Bilo je to samo zbog činjenice što je njen otac vlasnik velike tvrtke u kojoj se on htio zaposliti. Ne samo zaposliti, već i dobiti nekakav viši položaj s tek završenom srednjom školom, samo kako bi dokazao svomu, tako reći, prijatelju da je bolji od njega. Dani su tekli, oni su se nalazili. Žarka ljubav rasla je u njima, ali potpuno različita. Naime, ljubav momka bila je usmjerena prema višem položaju, dok je srce djevojke kucalo samo za njega. Kako je vrijeme odmicalo, djevojka je primijetila kako se nešto čudno događa, no nije znala što. Kasnije je od svoga oca doznala nešto što ju je potpuno shrvalo. Njen je otac čuo razgovor momka i njegova prijatelja u čekaonici za razgovor za posao. Momak je takve gadosti napričao za nju da se one ne mogu svim riječima svijeta opisati. Djevojka je bila shrvana. Plakala je danima i noćima. Njen uspjeh u školi znatno je pao, ali osjećala je da mora naprijed. Počela je moliti za svoj uspjeh. Postalo je malo bolje, ali opet je nakon toga upala u krizu. Ovaj puta mislila je kako joj nedostaje prava prijateljica jer su se svi s njom družili samo zbog njezina oca. Pošla je u potragu za takvom i našla ju je!&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/xpOp3U0wTNyNPAlEjg7LPw.jpg?width=505&height=424

I tako je ležala u tamnoj sobi gledajući u strop. Jedna ruka visjela joj je s kreveta dok joj se krv polako slijevala niz ruku. Taj zvuk ju je smirivao. Naravno, nije ništa mogla osjetiti, ali je uživala u zvuku svoje krvi koja polako dolazi u kontakt s podom. Podsjećalo ju je na kišu. Zvuk koji ju je smirivao kroz svaki strašan dio njezina djetinjstva. I evo je sada, vlasnica jedne od najboljih elektrana sa samo dvadeset tri godine, a i dalje pokušava naći utješni dio svoga djetinjstva. Nije bilo sumnje da je to pogrešno, ali zbog toga se osjećala toliko dobro da se nije mogla odvojiti od te 

Krv je počela sve sporije kapati pa je prinjela ruku prsima i napravila još jednu posjekotinu na svojem zapešću. Sada, kada je razmišljala o tome, ta užasna ovisnos je počela kada joj je bilo samo trinaest godina. Banina je zbog svojeg neobičnog imena bila konstantno maltretirana. Pokušala je sve, ali što god bi napravila nikako se nije mogla uklopiti. I da dodamo tome, nije mogla osjetiti bol. No rezanje nije počelo sve dok ju njezin otac nije počeo nazivati pogrdnim imenima, stvarima za koje je znala da su istina. Uvijek bi napadao njezine nesigurnosti. Debela, beskorisna, svinja, krava, pogreška, glupača, beskorisna cmizdrivica. Vjerovala je u svaku riječ koja bi izašla iz usta njezina oca kada bi došao kući pijan. Bila je lakovjerna. Vjerovala je svakome sve što bi rekli. Toga dana nije kišilo i trebala je nešto što će ju smiriti. Počela je grepsti po svojim rukama. U jednom trenutku je zagrebala pre jako i krv je potekla niz njezinu ruku i kapnila na pod. Taj zvuk.... Zastala je i slušala. To se nastavilo idućih deset godina. užasne ovisnosti. Oči su joj se zacaklile dok je nastavila slušati. Njezina svilena plava kosa bila je razbacana po krevetu i crvenkasto smeđe oči gledale su u strop. Mobitel koji joj je zazvonio pored uha natjerao ju je da poskoči. Uzdišući, zamotala si je ruku prije nego što je odgovorila na poziv. "Halo?" "Halo. Vanesa je. Šefice, imamo konkurenta. Mislim da bi bilo najbolje da se sastanemo i razgovaramo o planovima." "Naravno Vanesa. Nazovi Andreja i Antona." "Uredu gospođo Banina." Nakon toga je poklopila. Banina je uzdahnula i nagnula se na zid. "Vrijeme je da krenem..." Promrmljala je i uzela ključeve. Otvarajući vrata na lice je stavila najljepši smiješak i krenula na posao. Vrijeme je da se ponašam sretno.&nbsp;

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/KiHcM5UFQf-kcAGqxDSHxA.png?width=586&height=810

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Rea Stojanović, Čovjek koji je umirao . . . . . Beata Sabo, Detektivska priča. . . . . . . . . . . Borna Pernar, Taj dan u studenome . . . . . . Magdalena P. Abramović, Držeći se . . . Paula Lučić, Nasmijana maska . . . . . . . . . . . Viktoria Ostojčić, Pronaći sreću?. . . . . . . . . . Magdalena Kovačević, Djelić. . . . . . . . . . . . . Luka Štefanek, Tri priče . . . . . . . . . . . . . . LiLu&amp;Kiko AD, Žuti list . . . . . . . . . . . . . . . . . Lana Živković, Priča o ptiću . . . . . . . . . . . . Sven Marsenić, Umovi . . . . . . . . . . . . . . . . . Ena Baličević, Franine nebizarne avanture

04 06 12 18 24 32 36 42 50 56 64 72 82

Još jedna provala u lokal obitelji Sabo. Junior Sabo imena Miroslav stajao je na drugoj stepenici ispred ulaza, pušio cigaru i gledao preko Glogovice. Zamišljen, zabrinut, naživciran, sve u jednom. Dvjesto osamdeset kuna pologa, ništa drugo. Da imaju imalo mozga, uzeli bi neotvoreni Badel, no to je samo moje mišljenje. „Trebalo im je keša“ kaže tata dok sad već smirenije pregledava nered. Nisu uzeli ništa osim novčanika. Na prvu se čini da je to samo novčanik i samo dvjesto osamdeset kuna, no Miroslavu je to puno značilo iz dva razloga; prvi razlog je to što se poslije pandemije živ kida da održi obiteljski restoran živim, dobro mu ide, ali treba otplatiti dug i uzdržavati obitelj. Drugi i puno misteriozniji razlog je to da nitko osim njega i užih ljudi nije znao skriveno mjesto gdje drži svoj novčanik.&nbsp;Ta pomisao je u njemu budila jezu, ne bih rekla strah jer se on bojao samo svog oca, ali zabrinutost svakako. U gradu je poznato, obitelji Sabo ne dirate lokal, na to su najslabiji i eto dokaza. Ostalo nam je još samo pronaći odurnog lopova koji se usudio provaliti i pokvariti nam jesensko nedjeljno jutro. Policija je stigla ubrzo, napisali su izvještaj i Miroslav nije očekivao puno od toga. 

Svaki put bi pristojno došli, napisali informacije u plavi MUP-ov blokić i napomenuli da oni tu ne mogu ništa. Spletom okolnosti bila je nedjelja i na dužnosti je bio mladi detektiv koji je znao Miroslava. Bio mu je ovo prvi slučaj u karijeri pa je obećao kako će dati sve od sebe da vrati pravdu u taj mali grad. Uporan, novopečen i tvrdoglav, točno tjedan dana je pokušavao pronaći makar sumnjivca koji će mu vratiti nadu i motivaciju za slučaj, no nažalost bezuspješno. U trenutku kada je mladi detektiv stavljao papire u veliki tamni podrum neriješenih slučajeva, zazvonio mu je mobitel. Bio je to Miroslav kojemu su došli gosti na karmine i jedna zahtjevna žena je tražila baš Nescafe 3 u 1 sa smeđim šećerom.

čuli kako se skupina čuvara penje gore. U gradu Happy je postojalo takozvano “tri sekunde pravilo”. Čuvari bi brojali do tri, a ako se za to vrijeme zločinac ne preda, ubili bi ga. Čim su uzeli zlato, tu su se stvorili čuvari. “Zlato na pod i ruke u vis!” Počeli su odbrojavati…jedan…dva…, ali braću nije bilo briga. Pokušali su pobjeći, dajući sve od sebe, no kako se začuo broj tri, puška je ispalila i pogodila Tea...Danny je pogledao iza sebe i vidio Tea kako stoji bez ogrebotine na čelu, dok se metak zabio u zid. U trenutku su svi stajali u šoku, dok se čuvar nije krenuo derati u svoj komunikacijski sustav: “U.M.! U.M., sve jedinice u gradonačelnikov stan!” Dannyja više nitko nije ni pogledao dok je plačući bježao iz stana. Ali nešto je još gore zaboravio! Zaboravio je razmaknuti zavjese na gradonačelnikovom prozoru. Ana nije vidjela razmaknute zavjese i predala se čuvarima bez ikakvih prepirki.

“Zakasnili smo! Kad su prije uspjeli uhvatiti Tea!? Sve je gotovo…”, ponavljao je Danny dok je čekao Anu, ali nije se pojavila.

“Nemam što izgubiti, Ana i Teo bi razumjeli”, trčao je sa zlatom skroz daleko izvan grada. Nakon nekog vremena, sjeo je da bi se odmorio, ali iza njega se stvorio stariji čovjek duboka glasa. “Trebaš pomoć?”, upitao ga je.

“Da, da, trebam! Dat ću ti dva zlatnika ako me odvezeš do Metropolije.” Na to je, naravno, starac pristao jer su dva zlatnika vrijednost goriva potrebnog za&nbsp;pedeset vožnji od Happyja do Metropolije. Ušao je u njegov auto i krenuli su na put. “Sigurno si žedan”, ponudio mu je starac vode koju je odmah iskapio. “Starče, gdje idemo mi, Metropolija je skroz na drugoj strani!”, vikao je Danny ljutito. INSTITUT bijaše zadnja riječ starca i zadnja riječ koju Danny čuje prije nego sto padne u nesvijest od zatrovane vode.

Moje je ime Lana Živković i&nbsp;uvijek&nbsp;mi je teško kad trebam pisati o sebi. Dolazim iz&nbsp;Tadijanovićeva&nbsp;sela - Rastušja&nbsp;i rođena sam 4.11.2005. na&nbsp;Tadijanovićev&nbsp;stoti rođendan. Pisanje je&nbsp;oduvijek&nbsp;bilo&nbsp;dio&nbsp;mog života. Prije u dnevnicima i nekakvim&nbsp;pjesmicama&nbsp;koje sam pisala iz zabave, a već u kratkim pričama i lirskim&nbsp;pjesmama. Mnogi moji tekstovi su plod moje mašte, ali i&nbsp;osjećaja&nbsp;duboko skrivenih u meni. Ponekad ni sami sebe ne&nbsp;razumijemo,&nbsp;ali ja sam naučila&nbsp;razumjeti&nbsp;svoje&nbsp;osjećaje&nbsp;kroz pisanje. Inspiraciju mi nikada nije teško naći jer ju pronalazim svakodnevno i u svemu.

Pronalazim je&nbsp;u fotografijama, glazbi, prirodi, drugim ljudima, strancima, propuštenim prilikama, nedovršenim pričama i tražeći odgovor na pitanje: "Što ako?" Jedan od uzora i osoba koja me motivirala da idem stepenicu dalje od pisanja dnevnika je Jelena&nbsp;Kastaneti. Bio je to početak 2020. kad sam pronašla njen profil na&nbsp;Instagramu&nbsp;i napokon krenula sad više pisati. Naučila me da zavolim sve što radim i svakodnevno me motivira da i ja jednog dana postanem pisac čije će se knjige rado čitati. Pisanje je svakodnevan&nbsp;dio&nbsp;mog života i tako će ostati do kraja. Nikada mi nije teško pisati i lako nalazim nove ideje.&nbsp;Uvijek&nbsp;se&nbsp;sjetim&nbsp;ove Jelenine rečenice i nastojim&nbsp;živjeti&nbsp;po njoj: "Rad sve talente ovog&nbsp;svijeta&nbsp;pojede za doručak".&nbsp;

Budi se i leti. Leti svim prostranstvom neba, kroz oblake, kroz vjetar, kroz plavetnilo, kroz zrak, slobodno i spokojno. Tako leti, leti, leti, leti, leti, leti, leti, leti, leti, leti i odjednom sleti. Sleti u vodu, u more, u smjesu soli i vode. Opet se budi, ali sad pliva, ne leti. Pliva i pliva i pliva i pliva i pliva i nastavlja plivati plavetnilom, slobodom, prostranstvom. Nastavlja plivati i plivati i plivati dok odjednom ne ispliva. Kad ispliva, ugleda tlo smeđe, zeleno i crveno. Počinje šetati. I tako šeta i šeta i šeta dok ne dođe do predivne planine na koju se počne penjati. I tako se penje i penje i penje dok ne dođe do vrha gdje počne stajati. I tako stoji i stoji i stoji i miruje. Miruje, postaje jedno sa spokojem. I odjednom postaje okamenjeno, dio planine. I tako sad produžuje planinu u vis i vis i vis i vis sve do samoga kraja.

U kafić sjedaju dvojica jako lijepo obučena muškaraca. Konobarice iza šanka raspravljaju koja će ih od njih poslužiti. Konobarica 1: „Ja bih ih sigurno bolje poslužila nego ti!“ Konobarica 2: „Nisam sigurna, znam da i prije nego što ih odeš poslužiti, već ćeš potpuno zaboraviti što su naručili.“ Konobarica 1: „Ja bar mogu napraviti nekoliko koraka bez padanja za razliku od tebe.“ Konobarica 2: „Kako se usuđuješ, kozo?“ Konobarica 1: „Koga ti zoveš kozo, kravo?“ Konobarica 2: „Tebe, kozo!“ Konobarica 1: „Znači tako, kravo!“ Konobarica 2: „Tako je, kozo!“ Tako se neko vrijeme konobarice vrijeđaju dok dvojica muškaraca samo sjede začuđeni. Odjednom do stola dolazi konobar i upita ih što žele piti. Uzeo je njihovu narudžbu, otišao do konobarica i rekao im: „Vas dvije, smirite se. Neka jedna odnese kavu gospodinu na lijevo, a druga konjak gospodinu na desno“. Svaka od konobarica uzme pladanj i krene prema muškarcima. Prva konobarica napravi nekoliko koraka i zapne za kabel od rasvjete te ispusti pladanj i s njim narudžbu. Druga konobarica krene, ali kako se nije mogla prestati smijati svojoj kolegici, zaboravila je kome ide njeno piće pa ga odluči sama popiti. Obje se vraćaju prema šanku, a konobar izlazi s pićima gostiju i smiješkom na licu jer je vidio pravo čudo. Dvije istinite tvrdnje koje su se dogodile njihovim govornicima. Konobar: „Da postoji toliko iskreni ljudi, nisam znao. Toliko su bile iskrene da su na kraju same ispunile svoja obećanja.“

„Znaš što je još predivno? Ti.” Zatim joj stavi ruku na vilicu držeći ju u mjestu i spoji svoje usne s njezinima. Nije se izmaknula, uzvratila je poljubac. Dvije godine kasnije -7.12.1941. Jutro je,&nbsp;i to jedno od manje ledenih u ovogodišnjoj oštroj zimi. Dorothy samo što je ustala iz kreveta već izlijeće na trijem i trči bosa po ledenom betonu. Njezin nabrekli stomak s djetetom unutra joj otežava trčanje, ali je to ne sprječava. U poštanskom sandučiću se nalazi jedno jedino pismo, ono koje nju zanima, i novine. Otrči natrag u kuću tresući se od hladnoće i zalupi vrata za sobom. Kada je utrčala u kuhinju, već je držala pred sobom rastvoren papir sa Swenovim potpisom na dnu. Naslonjena na plohu kuhinje čita: „Moja najdraža Dorothy, jučer sam poslan u Pearl Harbor. Za sada je tu dobro. Barem se ne puca. Ne moraš se brinuti za mene.

Pismo je kratko, ali dovoljno da probudi leptiriće u njezinom stomaku. Ja sam ti u redu, a i naša vojska čini se pobjeđuje. Mislim da bi i rat mogao uskoro završiti. Kada se to dogodi i vratim se kući, neću te ispuštati iz ruku. Vjenčat ćemo se kako smo i trebali. Odgojit ćemo najljepšu curicu na svijetu i biti sretni do kraja života. Ni ne znaš koliko mi nedostaješ i jedva čekam vratiti se kući i zagriliti te. Tko zna, možda već onda budeš držala našu curicu u rukama. Volim te najviše na svijetu i nemoj to nikada smetnuti s uma. Tvoj Swen”&nbsp;S osmijehom na licu Dorothy zaklopi pismo i prinese ga prsima stišćući ga čvrsto. Radio pokraj nje šuška i nešto govori vrlo tiho. Pojača zvuk slušajući reportera čiji glas joj je poznatiji i od vlastitog jer ga sluša svaki dan ne bi li rekao da je rat gotov. Radio je govorio: „Jutros, u sedam i pedeset pet, dogodio se strašan gubitak za našu vojsku. Nažalost, nema ni jednog preživjelog u užasnom napadu. Ova tragedija je obeshrabrila i najsnažnije u ovom stravičnom ratu. Bombardiran je Pearl Harbor.” Riječi s radija odzvanjaju u Dorothynoj glavi kao beskrajna jeka. Stisne pismo u svojim rukama još jače uz prsa. Tuga joj je obuzela srce, a tijelo pokleknulo na pod. Suze se slijevaju niz njezine obraze i padaju u krilo. Jedina njezina nada i sreća pokraj sveg rata je potonula, potonula na dno oceana skupa sa Swenom. Iako Swen nije znao da će umrijeti, to ništa manje ne znači da je pismo u njezinim rukama oproštajno pismo. Jer tek toliko je dovoljno za jedno zbogom. Barem joj je ostavio djelić sebe.

Pozdrav svima. Zovem se Beata Sabo i pohađam paralelno opći smjer gimnazije i srednju glazbenu školu. Ljubav prema pisanju gradila sam odmalena okušavajući se u pisanju malih priča za laku noć, što je zapravo bio početak svega. Ne mogu reći da pišem nešto određeno jer se općenito u životu ne volim ograničavati. Pišem što god mi u tom trenutku prođe glavom, što je zapravo najveća tajna u užitku pisanja, sloboda.

Čar je u tome da budeš najzadovoljniji s nečim što napišeš u pola noći kada odjednom dobiješ inspiraciju i tada riječi samo lete. Ponekad je to što osjećam&nbsp;jednostavno previše pa nemam što drugo s tim nego to prenijeti na papir, zapisati neku ideju, misao te od toga napraviti veliku stvar. Volim opisivati događaje iz svoga života na drukčiji način. To mi pomaže da bih bila svjesnija svojih emocija u tom trenutku, a i kao uspomena. Najveću inspiraciju za pisanje dobivam u stresnim situacijama kada na to gledam kao bijeg iz realnosti, što zapravo i jest.

je još par osoba sjedilo iza njega. “Jer tko će promijeniti svijet ako mi nećemo? Pitam vas, braćo i sestre. Ustajmo protiv okrutne vlasti. Gazi nas od malena, truju nas mržnjom no, evo, mi se ovdje danas držimo za ruke. Kao ljudi, kao čovjek čovjeka, kao brat brata, sestra sestru, sestra brata i brat sestru. Ne puštajmo se, moramo se držati zajedno jer jedino tako, braćo i sestre, ostat ćemo ljudi. Sanjam da ćemo jednog dana živjeti u svijetu u kojem će čovjek brinuti o bližnjem, pomagati ne samo da bude dobra osoba nego da mu je glavni cilj pomoći. Čista vam srca ovo govorim. Čista i hrabra jer znam da je ovo što govorim ispravno. Pozdravljam svoje prijatelje, ali i svoje neprijatelje. Pozdravljam vas sve široko raširenih ruku. Ljude svake rase, svake obitelji i svake vjere. Hvaljen vam Isus, Shalom Aleichem i Asalam Alejkum.” Odjednom se začuo pucanj i u tren oka svi su počeli bježati. Vjetar je počeo uzrujano puhati, a sunce se sakrilo jer je znalo što slijedi. Postalo je tmurnije i sve se dobro sakrilo. Vjetar je odnio gladiole i kale gdje je sigurno. Postalo je zagušljivo. Svi su se prestali držati za ruke osim Marlene i Malcolma. “Ne puštaj, u redu? Izvući ćemo se odavde.” Marlen je kimnula sa suzama u očima. Bojala se ovoga od početka. Držali su se za ruke i prolazili kroz gužvu punu zaprepaštenih ljudi. Plač djece i vrisak majki koje su se međusobno tražili odzvanjao je Marlen u ušima. Strah je progutao ljude u cijelosti. Iz očiju su im se slivale suze u kojima je bila ljudskost. U njihovim je suzama također izlazila nada. Nada za bolje sutra. Marlen je bila toliko zaprepaštena prizorom da nije ni

primijetila da se više nisu držali za ruke. „Malcolm. Malcolm. Gdje&nbsp;je Malcolm? Ne. Samo to ne.” Marlen je pogledala oko sebe, no nigdje nije bilo poznatog lica. “Malcolme! Malcolme! Gdje si!? Molim te! Javi se! Gdje si?!” histerično je počela vrištati dok se gurala kroz gužvu. Naposljetku ga je ugledala na obližnjoj livadi preko koje su trčali ljudi. Ležao je na tlu u vlastitoj krvi, potpuno nepokretan.

Krvavo tijelo puno blata i otisaka cipela jer je mnoštvo u panici počelo gaziti po njemu pazeći da im se ne strgaju ručno izrađeni plakati. Dotrčala je gurajući se kroz gomilu. Uhvatila ga je oko vrata i počela plakati. Kako je netko ovo mogao napraviti? Zašto su uopće otišli na protest? 

Zašto ga je ostavila samog? On ju je, uz još malo snage što je imao, nježno pogladio po obrazu te joj obrisao suzu koja se lagano kotrljala niz lice.&nbsp;“Hej, sve će biti u redu. Samo me uhvati za ruku, evo”, rekao je ispruživši svoju 

Dugo je razmišljao o toj odluci i napokon je skupio snage da razgovara s mamom i tatom o tome. Sve im je objasnio i nervozno ispričao, a oni su ga samo gledali. Rekli su mu da ga potpuno razumiju i da je napuštanje obiteljskog gnijezda sastavni dio života svakog ptića. Također su mu rekli da slobodno leti i živi svoj život jer se sad tata brine o mami. Odlučili su da će tako biti do kraja njihovih života jer tata više neće ići nikamo izvan njihova grada. Odlučio je da će baš taj dan otići, krenuti stvarati svoj dom i svoju obitelj. Došlo je do rastanka s majkom kojeg su se oboje bojali jer nijedan dan koji je prošao nisu proveli jedno bez drugoga. Naravno da će ih i dalje posjećivati, ali svejedno je to bila velika promjena za njih oboje.

Nitko nije znao što reći, svi su pustili pokoju suzu i razmijenili zagrljaje i poljupce. „Nisam nikada mislila da će ovaj dan tako brzo doći, ali vrijeme je. Raširi svoja krila i leti iznad svake granice, barem si ih ti znao uvijek preskakati. Iako si sad velik i odrastao, uvijek ćeš biti moj maleni ptić.“ rekla mu je majka prije nego je raširio svoja krila i poletio u visine.

“Imam ključeve od glavnih vrata! Uzeo sam ih Jonesu dok nije gledao maloprije.”&nbsp;Ali sada dolazi prljavi dio posla. Ako se sve odigra kako treba, Teo i Danny bi trebali provaliti u sef gradonačelnika Nikolaja, upravitelja i vođe grada, ukrasti sve njegovo zlato, a zatim pobjeći iz grada u Metropoliju gdje bi im se svi snovi trebali ostvariti. Precizno su isplanirali pljačku, jedino što je preostalo, bilo je proslaviti uspješnu organizaciju. “Brzo čitajte današnje Happy News, pogledajte tko je danas razotkriven kao U.M.: gospođa Willis, naša prva susjeda!” “Nemoguće! Jučer sam bila kod nje i prošetala joj psa, kako robot može biti nemoćan i ležati u krevetu”, vikala je Ana ljutito. “Danas izgleda imaju modele za sve, pogledaj, svakim danom ih je sve više - jučer ih je bilo tri, danas četiri…pitanje je dana kada će i nas zamijeniti…što brže pobjegnemo, to će biti pametnije za nas.” Teo to stvarno više nije mogao podnijeti i naložio je novinama 

vatru. “Još čekam dan kada ću vidjeti nešto sretno u Happy News, ali izgleda da ništa od toga, sutra u ponoć krećemo, i to je zadnje što će od nas ovaj grad čuti.” Svi su se složili i legli spavati ponavljajući scenarij pljačke u glavi stotinu puta prije spavanja. Sunce je osvanulo kao i odlučan pogled u njihovim očima. Nastupile su pripreme za pljačku, Teo i Danny nabavili su maske i svu opremu koju možete zamisliti.&nbsp;I tako kreće najveća pljačka u povijesti grada Happy. Plan se stastojao od više dijelova, a prvi dio bio je nečujno proći pokraj zaštitara kod glavnih vrata te sekunde&nbsp;kada on ode na svoju drugu kavu te noći. Drugi dio: otključati glavna vrata ključem kojeg je Danny ukrao od Jonesa. Treći dio, naći ključ koji se nalazi iza gradonačelnikovog portreta, za tu informaciju je masno plaćena njegova osobna spremačica. Četvrti, i najvažniji dio je razmaknuti zavjesu na prozoru gradonačelnikovog visokog apartmana, tako da Ana, koja čeka u vozilu za bijeg, zna da je pljačka uspjela i da je zlato kod njih. Ako se zavjese ne razmaknu, to bi značilo da su uhvaćeni i Ana bi se predala zaštitarima da je odvedu u zatvor zajedno s braćom. PONOĆ JE OTKUCALA. Kao da je bilo planirano, čuvaru se po drugi puta prispavalo i treba mu još jedna kava. Dok nije bio prisutan, Danny i Teo su ušli u Nikolajev stan i krenuli u potragu dolazeći do problema: gradonačelnik je imao pet portreta u svom stanu i dva velika psa, koja nisu bila spomenuta od strane spremačice. Psi su glasno zalajali i krenuli na njih, što je dovelo do improvizacije: uzimaj zlato brzo i bježi, uspjeli su zatvoriti pse u drugu sobu i krenuli u potragu za ključem. Ispod prve slike - NIŠTA, ispod druge - također ništa, ispod ostale dvije - samo prašina, a ispod zadnje…konačno ključ. Srca su im toliko kucala da nisu ni

Ovo je prvi put da sam se upustila u ozbiljnije pisanje. Obožavam čitati, pogotovo neke mračnije knjige s ozbiljnom tematikom. Tako nešto sam pokušala i sama napisati. Apsolutno mi se svidio taj osjećaj moći i slobode nad svijetom koji stvaram. Ovo mi je bio lijep poticaj da ih nastavim stvarati.

Studeni je. Prolazim ovim malim, monotonim i tmurnim gradom dok mi hladan zrak ispunjava pluća. Šećem kasno uvečer jer ne volim ljude, i iako ih ovdje nema puno, i dalje pokušavam što više smanjiti kontakt s njima. Šetnjom razbistrim misli, bježim od svakodnevnoga života i uzimam vrijeme za samoga sebe koje je iznimno vrijedno. Svaku ideju i misao imam priliku razjasniti sa samim sobom te uvidjeti njene dobre i loše strane. Odlazim sjesti na klupu pokraj stanice za vlak, koja je udaljena desetak metara od tračnice i gleda na udaljena polja. Sjedam i vadim cigarete. Razmislim trebam li zapaliti jednu te, iako si govorim da bih trebao prestati, palim cigaretu i vučem dim. Razmišljam o svemu što se dogodilo prije točno godinu dana. Bio je to velika katastrofa uzrokovana jednom glupom stvari, a tražila je najveću moguću žrtvu. Uzimam još jedan dim i vraćam se u tu studenu noć. Bila je to svađa s mojom ženom, uobičajena u posljednje vrijeme. Počeli smo se puno svađati posljednjih mjeseci radi moga pijenja alkohola i

rastrošnoga života te oko njenih prevelikih i skupih potreba. Inače smo bili jako sretni zajedno, uvijek planirali budućnost zajedno, uživali u malo mladosti što nam je ostalo i jako se puno voljeli. Prepirali smo se oko jedne stvari, oko zla danog od same Sotone, novca. Novac je teško dolazio u kuću, a uvijek je bio potreban. Kada bi i došao u kuću, bio bi brzo potrošen, na moja pića ili na ženine potrepštine, tako da ga na kraju nikada nije bilo, zapravo uvijek bi ga na kraju manjkalo. Oko te male i zanemarive teme uvijek smo vodili zavadu, dok se nismo ozbiljnije posvađali. Kako sam bio pod utjecajem alkohola, udario sam ženu. Sam sam se sebi zgadio i izišao sam iz kuće.&nbsp;Zapalivši cigaretu i žurno hodajući, došao sam na isto mjesto na kojem se i sada nalazim. Bijesan sam na sebe, sjedio sam tamo i razmišljao mogu li se kako iskupiti za ovo što sam učinio. Smišljajući kako to učiniti, pogled mi je skrenuo na obris žene nedaleko od tračnica. Žena koju sam vidio bila je na prvi pogled jako slična mojoj, no nisam se puno obazirao na to. Vjerovao sam da je netko u prolazu, u večernjoj šetnji. No, figura se nije micala, pognuto je stajala kraj tračnica gledajući u tlo. Nisam više htio buljiti u osobu te sam jednostavno prestao. Nastavio sam razmišljati o pravome problemu u kojem sam trenutno.Kako je vrijeme odmicalo, a ja razmišljao, zamijetio sam da se žena kraj tračnica nije pomaknula. Tada sam bio pomalo zabrinut. Bolje sam pogledao u ženu ustavši s klupe da bih je bolje vidio. Gledajući je pod slabim svjetlom koje je dopiralo od ulične svjetiljke, žena je stajala slabo obučena, u malo debljoj, zelenkastoj i pomalo naboranoj haljini, istoj kakvu je nosila moja žena.

Ili je barem tako mislila… U početku su se slagale i više no dobro. Zajedno su provodile dane razgovarajući, učeći, pjevajući… Činilo se kao da ništa ne može poći po zlu, ali pošlo je. Djevojka je prijateljici odala svoju najveću tajnu, onu da odmalena ima zdravstvenih problema te da je svaki trenutak njena života obilježen rizikom prelaska na onaj svijet. Takozvana prijateljica to je odmah izbrbljala ostalima, koji su je nakon toga počeli nazivati svakakvim pogrdnim imenima. Tuga, plač i jecaji opet su se vratili u njen život. Prestala je moliti. Nije razlikovala više ni dan od noći ni sunce od mjeseca. Mislila je kako je sve gotovo. Ovaj put, uz silnu tugu i suze, pojavile su se i suicidalne misli. Mislila je: „Gotovo je! Nemam više zašto živjeti, ionako ću umrijeti!“ Jednog popodneva krenula je u napušteni dio grada, nije znala kud sa sobom. Došla je do staroga mosta koji je danas namijenjen samo pješacima i odlučila se baciti s njega i ugasiti svoj mladi život. No u trenutku kad se taman popela na ogradu mosta, naišao je mladi svećenik koji ju je čvrsto uhvatio za ruku i povukao nazad. Pitao ju je čime je ponukana učiniti takvo djelo. Iako malo uplašena zbog svih priča koje kruže o svećenicima, ipak mu je ispričala sve što joj se u životu dogodilo. Sve svoje boli, pa i do one najmanje. Svećenik ju je poveo u obližnju baroknu crkvu u kojoj neprestano sviraju orgulje. Taman u to vrijeme trajalo je&nbsp;Klanjanje Presvetomu Oltarskomu Sakramentu, koje se održavalo svakoga četvrtka. Djevojka se prvo ispovjedila i ostala je zadnja u crkvi, sama sa svojim mislima. Vratila se kući i činilo joj se kao da više nijedan problem ne postoji. Sljedeći ponedjeljak

imala je redovnu kontrolu zbog svoje bolesti, ali dogodilo se čudo. Bolesti više nije bilo ni traga! Liječnici nisu mogli vjerovati. Bila je to samo ispunjena njena iskrena molitva. Nastavila je svakoga četvrtka odlaziti na Klanjanje. Nije mogla biti sretnija! Nakon nekog vremena, osjetila je nešto više. Mislila je kako je to samo trenutni osjećaj nakon obraćenja, ali osjećala je još nešto. Odlazila je na razgovore kod svećenika, koji ju je spasio. U&nbsp;njima je zaista uživala. Nikada ih nije propuštala, pa čak ni onda kada se trebala susresti s ljudima koje dugo nije vidjela. Ništa joj više nije bilo važno. U tim razgovorima shvatila je kako ju Otac nebeski poziva na nešto više. Napokon se osjećala vrijednom. Ništa joj više nije predstavljalo problem jer je znala kako je On uvijek uz nju. Svoju formaciju kao redovnica dominikanka započela je odmah nakon završene srednje škole, iako je završila gimnaziju. Taj red ju je privlačio upravo zbog njegova utemeljitelja i način na koji je utemeljen – Red Propovjednika, a ona je izrazito elokventna i osjećajna osoba. Godine formacije bile su joj najljepše u životu. Smijala se i plakala zajedno sa svojim sestrama i braćom u Kristu. Svaka suza postala je radosnica. Naučila je istinski voljeti i praštati. Ništa je više u životu nije sputavalo niti se bolest vraćala. &nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Nedavno je završila svoju formaciju i položila svoje životne zavjete. Danas je, iako izrazito mlada, poglavarica u dominikanskom samostanu. Nema osobe koja ju ne voli i taj samostan glasi kao najsmireniji na svijetu. Ona sada zna da sama ne može birati svoju sreću niti svoj životni put. Sve treba prepustiti u Njegove ruke jer On zna najbolje. I svaka briga će nestati: „Evo, sve činim novo!“ Uistinu, pronašla je sreću koju je toliko tražila i ništa više u životu ne traži, osim neizmjerne bratske ljubavi i života vječnoga. „Riječi Tvoje, Gospodine, duh su i život. Ti imaš riječi života vječnoga.“

Tako naša Fran zvanično odustaje. Učinila je sve što je mogla i vidite gdje sve sada nije. - Sutra se bacam s ratnog helikoptera, ravno iznad najšpicastijeg špica Velebita. Tko zna, možda pakao bude zabavniji. Došao je dakle endgame. Fran se vraća u svoj svijet, to jest, ono što je ostalo od njega. Ide k svome najdražem Konzumu oprostiti se od njega po posljednji put, kad najednom čuje nešto iz Cedevita odjela. Netko pjeva. Ne, više ljudi. Molim?! Fran odjuri do mjesta sumnje, doznati za vijeke vjekova šta li se to događa.&nbsp;Bijaše jednom davno jedan svijet. Svijet se, s dosad mirnom poviješću, najednom našao usred nepredviđenog štosnog niza nesretnih događaja: boleštine, ratovi, glad i sve toga fazona. Kao vrhunac dokazao se smrtonosni Armagedon c19 3000, koji je gotovo cijeli svijet ubio. Ključna riječ gotovo jer sve je nestalo osim božjeg omiljenog Konzuma. Taj dan, u to vrijeme, u Konzumu našlo se četvero gospode: Gordon Ramsay, Štakor iz Nindža Kornjača, Kono Dio Da i Kolinda. Ispostavilo se da su baš oni tada, u točno vrijeme pada Armagedona, obavljali svoj dnevni shopping u Konzumu. Zbog Konzumova imuniteta eksploziji, samo život unutar građevine je preživio, i ostatak postao prašina. Oni to nisu znali te su odlučili osnivati Boy Band kako bi pomogli preživjelima preboljeti ovo; ne znajući zapravo da su oni jedini preživjeli. Fran je to pogodilo u srce. Ne to

što su svi umrli osim njih, već to što toliko dugo preživljavaju na suhoj hrani s rokom isteka iz 2019. To je zapravo veoma impresivno, stoga si Fran nije mogla pomoći nego oplakati. - Hvala vam iz dubine srca. Fran je napokon našla ono što je tražila od samoga početka ove priče. Način na koji da se zabavlja i zafrkava ljude u isto vrijeme. - Oh, kako sam samo glupa. Pa bilo mi je pred nosom! Fran se zaposlila kao Konzum blagajnik. Običajno je pravilo, i to ono najgore, da liku van dohvata povučeš ono što mu je napokon dospjelo u dohvat. Isto tako, kako se Fran pripremala za svoj prvi radni dan, špic Velebita probio je kroz zemljinu koru i bocnuo ju. Isti onaj kojem je naredila da se pojavi tu, da se s helikoptera baci na nj. Njezin zemaljski organizam je umro, a duša božja nastavila je plutati svemirom; sama samcata, među zvijezdama i prašinom, u vječitoj dosadi.

Bijaše jednom jedan bog zvan… Kako ono? Ma nebitno. Ovaj bog nije bio poput ostalih. Bio je nasumičan i lud, prosto smjehotresan. Prije svega, bio je željan zabavljati se. Volio se zezati s ljudima dajući im sposobnost razmišljanja i šaljući im raznorazne bolešćuge, no uskoro je to, kao i sve prije toga, dosadilo. - Ja samo želim osjetiti nešto. - reče bog svome psihologu. Psiholog eksira četvrtu čašicu rakije i veli: - Brat moj, imam savršeno rješenje za tebe. I tako se bog uputi u novi ulomak svoga života. Umjesto da zeza ljude s nebesa, poprimajući njihov izgled, zezat će ih pred NOSOM! Novi izgled u pitanju jest taj u ličnosti kjut, slatke i umiljate "loše u životu nije pomislila" cure zvane Fran Ružman. Realno, kako bi postala čovjek, prvo što mora učiniti jest roditi se. Ali to nije jednostavno uzmemo li u obzir da je preskakanje reda rođenja luzerski potez. Fran možda jest đubre, ali đubrad ima STANDARDE. Tako je, dakle, morala smisliti nešto drugo. . . . - Eureka!

Fran ode kod svoga dragoga Boga u posjet. Dva stara prijatelja koja se dugo nisu vidjela, o čemu li će pričati? - JA SAM TO SAMO PREDLOŽILA, KAKO SAM TREBALA ZNATI DA ĆE ZAPRAVO POJESTI JABUKE S EDENSKOG DRVETA ILI KAKO GOD GA ZOVEŠ!!!?? UGH, inače, došla sam te zamoliti nešto. Bijaše jednom u tim vremenima skroman stolar zvan Josip. Bio je to vrijedan i marljiv čovjek, željan podržavati svoju obitelj. Glava mu je bila u oblacima jer se uskoro ženio sa svojom curom Marijom. Eno, taman je došla kući! - Marija!! Kako je bilo kod komšije?! Šta je rekao na moje kolače?? :D - Dat ću ti sav novac što mi je dao u posljednjih 5 mjeseci samo da me pustiš na miru i više mi se nikad ne obratiš. Btw, trudna sam. Bit ću otac!!!!!!! I tako se u štalici u Betlehemu, 4 mjeseca kasnije, rodila najslađa curica ikad, Fran Ružman! Dunav Marija slučajno ju je bacila u rijeku Djevica koja ju je odvela u Русију. Tamo ju je odgojio njezin otac gusak i svladala je razne borilačke vještine, službeno postajući Zmajski Borac. Unatoč ovome novom i relativno zanimljivom životu, Fran su i dalje mučila pitanja poput: "Koja je poanta života?" i "Zašto se zove Karate Kid ako radi Kung-fu?" Svijet se činio kao juha, a Fran je bila vilica... Tako je i pala u depresiju. Kažu da su depresije česte u sušnim područjima, no zašto je u mojoj cijela močvara? Pomozi mi ribo, ne znam plivati... Fran se uguši. - Gdje sam ja...?&nbsp;

Otkad znam za sebe, voljela sam čitati, voljela sam da mi se čita i voljela sam čitati drugima. Kasnije, u osnovnoj i srednjoj školi, to je preraslo u pisanje pjesama, poezije i priča. U svakom mom djelu dio je mene - bila to obična misao, događaj ili osoba. Olovka i papir moji su vječni prijatelji s kojima odlazim u svijet mašte i tamo gradim svoje svjetove. Tamo sam slobodna.

Još kao vrlo malo dijete zavoljela sam knjige i sve čari koje one nose jer sam uvijek mogla, barem nakratko, pobjeći od "stvarnog svijeta". Odrasla sam u malom mjestu nedaleko od Slavonskog Broda, no zbog života u neimaštini i rastavljenih roditelja ondje sam osjetila najljepše i najružnije strane djetinjstva i shvatila što zaista želim u životu. Upisavši Gimnaziju "Matija Mesić" upoznala sam prekrasne ljude koji su me potaknuli da napišem i pošaljem priču "Žuti list" koja se temelji na istinitim događajima meni bliske i drage osobe.

Ja sam Sven Marsenić i dolazim iz Slavonskog Broda. Jedan od hobija mi je smišljanje kratkih priča, događaja i zanimljivih koncepata. Sve je počelo mojim velikim zanimanjem za filmove, serije i pogotovo stripove kojih sam toliko pogledao i pročitao da sam sada u mogućnosti predvidjeti koji lik koju ulogu treba igrati te čak i rasplet priče. Rekao bi da je moja najveća inspiracija za pisanje definitivno ljubav prema filmskoj umjetnosti. Inspiraciju je donijela naravno i kreativnost moje priče i kreacija likova koja se sastoji od kombinacije mnogih likova koje sam već negdje vidio i različitih osobnosti od ozbiljnih do smiješnih koja su mi specijalnost. Nakon nekog vremena upijanja sadržaja raznih žanrova polako slušajući glazbu ili za vrijeme odmaranja same od sebe su mi počele dolaziti misli i ideje za mnoge priče i ogroman broj likova, neke od likova čak i crtam tako da mi je jedna od želja jednog dana napraviti jedan veći akcijski i humoristični strip za koji već imam dosta ideja.

Imala je i istu frizuru, dugu smeđu kosu, uvijek uredno počešljanu. Njezin stav, nepomičnost bila je zastrašujuća.&nbsp;

Tuga i razočaranje te osobe osjetila se nepodnošljivo jako, čak i na ovoj udaljenosti.&nbsp;

Mojoj zainteresiranosti vrag nije dao mira te sam se približio korak ili dva. Začuvši zvona rampe, vratio sam se u stvarnost i shvatio da bi mi ono što radim trebala biti posljednja stvar na pameti. Trebao bih se vratiti svome razmišljanju i svome problemu. Ne razmišljati o nekome drugom. Uputio sam posljednji pogled, pogled sažaljenja u nadi da će ga osoba osjetiti i uzvratit jedan koji će utažiti moje sumnje, no onda mi se krv u žilama sledila. Ta osoba jest uzvratila pogled, ali pogled pun tuge i očaja. Krupne, uplakane oči koje znam iz čisto jednoga razloga. To je bio pogled moje uplakane žene. Uzvraćeni pogled govorio mi je previše stvari, toliko da nisam znao što raditi.&nbsp;Ponovni otkucaj zvona na rampi udario me ravno u srce. Brzim razmišljanjem zaključio sam što će učiniti, no bilo je prekasno. U tome trenutku moja je žena stala na tračnice, suze su joj iskakale iz očiju poput iskri iz vatre. Promrzlo tijelo, s vidljivo crvenim nosom, ali s osmjehom na licu. Pogledala me u tome trenutku i na licu sam joj vidio jednu stvar. Slobodu. Ona se u tome trenutku osjećala slobodna od svih obaveza i svakog tereta u životu, osjećala je potpunu slobodu. Prolaskom vlaka osjetio sam dvije stvari.

Hladan vjetar kako me šiba po licu i rukama te neizmjernu tugu. Suza mi se spustila niz lice i njezin pad na tlo odjeknuo je kao tisuću crkvenih zvona. Moje žene više nije bilo. Misleći o svemu tome, ispušio sam cigaretu i sjedio na toj klupi. Da sam više razmišljao o tome, zaplakao bih. Otkucaj spuštanja rampe vraća me u stvarnost, no i dalje kao da me netko doziva na pruzi. Ustanem i krećem prema kući, ali svakim udarcem zvona rampe, glasnije čujem nečije dozivanje. Okrenuvši se ugledao sam svoju ženu. Stajala je tamo na pruzi, u zelenkastoj haljini, počešljane kose, širokog osmijeha i raširenih ruku, dozivala me. Vidjevši je, potrčah prema njoj i zagrlih je. Osjećaj njezine topline izvukao mi je suze i osmijeh na lice. Ponovni otkucaj zvona na rampi vraća me u stvarnost. Velika svjetla vlaka obasjala su me. Imao sam osmijeh na licu, kao i moja žena tada. Osmijeh koji pokazuje osjećaje slobode i lakoće. Osjećao sam točno što sam vidio kod nje na licu toga dana. Zato je i došla po mene. Tamo gdje se ona nalazi, sigurno je ljepše i lakše. Samo joj nedostajem ja, jednako koliko i ona meni. Neizmjerno.

Završilo je radno vrijeme. Svi su pohrlili svojim kućama ne obazirući se na jesenju kišu koja je toga dana pljuštala kao iz kabla. Drveće je bilo golo, a njihovo žuto lišće odavalo je dojam kao da ih je kistom naslikao vrsni slikar, jednog po jednog, ne dopuštajući ni najmanju grešku, a potom ih razbacao svuda po mokrom tlu. Vjetar koji ih je razmještao svako malo donosio je pravi miris jeseni. 

Karolina je dugo gledala taj prizor dok su joj umorna koljena klecala od višesatnog stajanja. Nije ni shvatila kako je doktor Garn došao i pozvao njenu majku na razgovor. Kada su ulazili u njegov ured, doktor je napravio dobro poznat pokret rukom koji je signalizirao Karolini da može ući u bolničku sobu. Približavajući se bolničkom krevetu, njezine ruke i noge sve su se više tresle od zaprepaštenja. Na prvi pogled ondje je ležalo nekakvo izmučeno, blijedo stvorenje za koje bi se netko zapitao kako je još na životu. No, ondje nije ležalo nekakvo stvorenje, to je bila Karolinina starija sestra Mateja koja je zamišljeno gledala kroz prozor. Karolina je sjela pokraj nje i u tom se trenutku Mateja okrenula brišući vidno crvene i uplakane oči. Nakon višesatne operacije izgledala je iscrpljeno. Na glavi je nosila kapicu koja je prikrivala njezinu glavu koju niti u jednom trenutku nije željela vidjeti u odrazu ogledala bez kose. Razne cjevčice i tamni podočnjaci činili su je još barem deset godina starijom. Karolina nije mogla izdržati gledajući je u takvom stanju i od nemogućnosti da pomogne svojoj sestri, počne gorko plakati. Mateja joj uplakanim glasom reče :"Zar ćeš ovako plakati svaki put kada me vidiš? Obriši te suze jer uskoro zajedno idemo proslaviti moj osamnaesti rođendan." Tužno se nasmiješi. Karolina nije imala glasa da odgovori i još jače zaplače. Čvrsto su se zagrlile i uvjeravale jedna drugu da će sve biti u redu, no obje su znale da je to daleko od istine.&nbsp;Na vrata bolničke sobe ušla je njihova mama noseći papire. Sjela je pokraj njih i uruči ih Mateji te promuklim glasom kaže: "Doktor... doktor nam je upravo odobrio papire. Idemo u Kanadu za točno tjedan dana kao... kao što si i željela.

." Ne mogavši više izustiti niti jednu riječ od suza koje su se lile niz njene obraze, zagrlila je svoje kćeri što je jače mogla. Karolini nije bilo jasno kako je doktor dopustio da Mateja ide na tako dalek put dok je u strašnim bolovima, no bila je jako sretna što će svoju punoljetnost proslaviti u zemlji o kojoj zadnje četiri godina razmišlja. Iako nije izgledala dobro, Mateju su ipak pustili iz bolnice nakon četiri dana kako bi se pripremila za put. Prije nego što će Mateja doći, Karolina je sobu koju je dijelila sa sestrom ukrasila žutim jesenskim listovima koje je Mateja jako voljela. Nije joj bilo jasno kako pored svih ruža, tratinčica i tulipana ona voli obično žuto lišće. Kada je Mateja stigla i ugledala što joj je sestra priredila, bila je toliko sretna da se prvi put nakon nekoliko mjeseci mogao vidjeti osmijeh na njenom licu. Nisu čekali već su odmah stavljali stvari u taksi koji je dovezao Karolinu i mamu iz bolnice. Karolina je sjela u auto i čekala svoju sestru i majku. Nije joj bilo jasno zašto im treba toliko vremena, a onda ih kroz prozor auta ugleda kako zagrljeno plaču gledajući u kuću pa potom sjedaju u auto vozeći se prema zračnoj luci u Zagrebu. Karolina je znala da su ovo teški trenutci za sve njih, stoga nije ništa ispitivala. Nije im trebalo puno vremena da dođu do zračne luke, a potom da se ukrcaju u zrakoplov jer se većina ljudi sažaljevala nad Matejinim stanjem pa su ih pustili prije reda. Let zrakoplovom bilo je nezaboravno iskustvo jer niti jedna nikad prije nije letjela zrakoplovom, posebice ne preko ogromnog Atlantika. Nakon više od 10 sati leta konačno su stigle u Montréal, grad u jugoistočnoj Kanadi. Prvo su posjetile

stari dio Montréala gdje se nalaze Notre-Dame bazilika koju je njihova mama dugo željela posjetiti. Nakon posjeta bazilike otišle su u kupnju nove, kanadske odjeće po Karolininoj želji, no nitko se nije protivio. Ondje su shvatile kako se Mateja izvrsno služi engleskim jezikom, stoga su se sprijateljile s puno Kanađana, iako to Mateja nije voljela jer su je svi gledali sa sažaljenjem što je mrzila više od svega. Karolina je ondje kupila dugu, lepršavu haljinu boje koralja, album koji je dugo željela i još par sitnica koje će pokloniti&nbsp;Mateji za rođendan. U Montréalu su ostale idućih šest dana i posjetile gotovo sva najpoznatija turistička mjesta kao što su: botanički vrt, oratorij sv. Josipa, Parc Jean Drapeau, muzej likovnih umjetnosti i još mnogo drugih mjesta. S tih su se mjesta brzo morale vratiti jer se Mateja svakog dana osjećala sve slabije. Ostalo je još dva dana do Matejina osamnaestog rođendana. Odlučile su otići u Quebec.&nbsp;Njihova mama ondje poznaje ženu pa će kod njezine obitelji odsjesti idućih nekoliko dana. U Montréalu su Mateja i mama bile sretne ili su se barem pravile sretne, no od kada su došle u Quebec, sve se promijenilo. Mateja je ležala u krevetu cijeli dan, mama je imala osušene suze na obrazima. Karolina nije shvaćala što se odjednom dogodilo. Osvanulo je jutro, jutro kada je Mateja napunila osamnaest godina. Karolina je bila jako sretna i već je upakirala poklon u žuti ukrasni papir s rođendanskim motivima, obukla haljinu koju je dobila za svoj petnaesti rođendan i ušla u Matejinu sobu. Dotrčala je do nje i snažno je zagrlila. Uručila joj je poklon koji je Karolina morala odmotati jer Mateja nije imala snage da to učini. Pokazala joj je haljinu i album koji joj je poklonila. Mateja je bila oduševljena poklonom i zamolila je da joj pomogne obući haljinu jer sama nije mogla.

Probudi se odjednom u praznoj prostoriji. Nije crna, ni bijela, ni žuta. Samo prazna. . . . - Tito, jesi to ti? . . . - Ne znam, Josipe. Ništa nema smisla u zadnje vrijeme. . . . - Zbilja? . . . - Hvala ti, druže. Osjećam se puno bolje. . . . Fran se odguši. Ispala sam budala misleći da će ovo biti lagano. Strast čak. San ako tako inzistirate. Što sam točno postigla u posljednjih... koliko već? Došla sam ovdje osjetiti nešto, no sve što osjećam sada jesu tuga, jad i čemer. Tako Fran svome svijetu pošalje Armagedon i ubije sav život na njemu. Ostali bogovi nisu to cijenili jer bijahu jednako pogubljeni kao i naš bog. - Zašto radiš to jadnim ljudima? Zar te toliko boli što ne vjeruju u tebe? - Boli me patika za to. - Nego, šta onda? Je li tebi ovo zabavno? - Da bar je...

Maltretiranje ljudi nije samo hobi, to je životni stil. 

Pitam se, zar se i Sizif osjećao ovoliko smećarski koliko se ja upravo osjećam..? Znam da moram promijeniti nešto u vezi čega god ja upravo radim, ali jednostavno ne znam. Ne znam u čemu je kvaka. Ne znam kako saznati. Radoznao bog počne se prišuljavati u planete drugih bogova željan doznati ima li tamo šta novog, zanimljivijeg za vidjeti. Polaženje na avanturu od 50 dana iz Japana u Egipat, oživljavanje petrificiranog svijeta od samog početka, dijeljenje djeci šibe za svetog Nikolu, džabe bogu kada je sve to već bilo i prošlo više puta nego se da izbrojati. Dosta više. Uvijek se zezne čovjek petkom kad ide. Svaki petak izuzetak. Stay out of the highway on a friday. Šta je ovo? Nisam ja gimnazijalac pa da plačem u jastuk svake večeri.

blijedu ruku.&nbsp;I opet, držali su se za ruke. Pritisnula mu je ruku uz svoje čelo. Jedina osoba koja je bila tu toliko dugo, sada je odlazila u zaborav. Kao da nikad nije postojao. On je postojao, ali što ako je postojao samo za nju? Kome nije bilo bitno, nije ga ni vidio. Nije im bio bitan i zato su ga ignorirali kao da ga nisu vidjeli. Neće dopustiti da ga se zaboravi; da se po njemu nehumano gazi. Pogledala je prema ljudima.&nbsp;

“Prestanite gaziti po njemu, molim vas! Moj prijatelj, on umire! Molim vas, prestanite, pomozite! On umire! Ubijate ga!” derala se iz sveg glasa kroz plač. Zadnja je rečenica bila ispuštena vriskom koji je prošao livadom kao grom emocija. Uvukla se u oblake, međutim ne i u dušu i oči prolaznika. Oči su im bile prazne. Prazne jer prostora za emocije, osim straha, više nije bilo. Ljudi su samo okretali glavom i nastavili trčati. „Malcolme, nemoj me napuštati, molim te. Rekao si da će sve biti dobro. Rekao si da nisam sama jer si ti tu. Rekao si da ćeš ovdje biti zauvijek. To je bilo obećanje. Malcolme, znam da nikad ne bi prekršio obećanje. Molim te nemoj prekršiti obećanje. Molim te.“ U prolazu nekome ispadne novčanica koja sleti na beživotno lice dječaka. Sletjela je točno iznad nosa preko očiju čiji je pogled stao u trenu kada je izdahnuo. Novčanica se namočila krvlju. Nevinom krvlju. Gdje je sada bio čovjek? Opet je osjetila ruku na ramenu, ali znala je da nije njegova. Ipak, okrenula se vidjeti tko je. To je bila starija gospođa sa zabrinutim izrazom na licu: „Hej, jesi li u redu? Zašto plačeš?“ Marlen se pokušala sabrati iako su joj se suze još brže krenule slijevati niz lice. „Moj prijatelj, on je…“ Pogledala je prema svom naručju, ali gdje je on trebao biti, nikoga nije bilo. U tom trenu počelo joj je odzvanjati u mislima: „Kome nije bio bitan, nije ga ni vidio.“

Većini je ljudi lakše biti zao nego dobar, pa tako je i meni bilo. Kada odbrojavaš udisaje i izdisaje i sve više se bližiš kraju, kao da otključavaš tajne svemira. Spoznao si sebe. Spoznao si svijet. Shvatiš zašto moraš ići. Ja sad idem. Polako i nečujno. Idem...

Kada ne možeš govoriti ili kretati se ili funkcionirati bez bolničkih naprava koja reže na tebe cijelo vrijeme, ne preostaje ti ništa drugo nego tvoj um. Tada sve ostalo prestaje postojati. Vrijeme postaje nepoznanica za tebe. Ostajete samo ti i tvoj um. Sami. I slušate jecaje koje dolaze od srca. Slušate. I po prvi put u životu zaista čujete. Shvatite da ste trebali živjeti neki sasvim drugi život. Samo da ste naučili biti dobri. Biti dobar je zaista teško, ali kad napokon to postanete, vaše postojanje je poput zvuka violine. Nježno, melodično, smirujuće. Poput intermeca Méditation religieuse iz opere Thaïs velikog Masseneta i sve bih dao da ju čujem još jednom, da upijem svaku notu koja se njiše nada mnom u ljuljački obješenoj o stari hrast dobrote.

Pišem što mi prvo padne na pamet. Općenito ne volim previše razmišljati jer smatram da onaj tko je preopterećen razmišljanjem ne može istinski misliti o svome mišljenju i idejama. Svaki čovjek je sposoban razmišljati, ali samo onaj tko može potpuno isprazniti um, može ga napuniti idejama i mišljenjima i to pretvoriti u pravu priču.

U dalekoj budućnosti, gdje čovječanstvo skoro pa ne postoji, ostalo je samo nekoliko mnogoljudnijih naselja. Jedno od tih naselja bio je gradić Happy u kojemu se skupio onaj mali ostatak svijeta koji je preživio pad nuklearne bombe. Život je bio težak i opasan, obrok dva dana zaredom bio je luksuz koji su si tek rijetki mogli priuštiti, voda se po kućama dijelila svaka tri dana i često bila razlog mnogih uličnih rasprava i tučnjava. Baš u takvoj jednoj tučnjavi, našao se i Danny, mladi dvadesetdvogodišnjak koji u ovom gradu živi otkad zna za sebe. “Što se opet zbiva?!”, vikao je Jones, kapetan zaštitnih snaga u gradu, prilazeći im sa elektrošokerima i palicom. “Pa zar opet ti, Danny, ovo je već treći put u dva tjedna?! Dajem ti zadnje upozorenje prije nego li te strpam u zatvor! Već imamo dovoljno problema sa U.M.O.V.I.M.A., više nemamo strpljenja za vas, ulične jadnike! Recite svoj kod i gubite se odavde!” Obojica kažu što su imali&nbsp;i odlaze svatko svojim putem. “Ana će opet poludjeti, ali ovaj puta, nadam se - od sreće. Više stvarno ne mogu smisliti ovaj grad i konstantne napade&nbsp;U.M.O.V.A.! Što Institut uopće dobiva otimanjem ljudi i zamjenjivanjem identičnim robotskim replikama ljudi? Ovdje je svejedno život

mizeran i jadan dok oni očito uživaju ispod zemlje gdje imaju resursa skupih nanočipova na bacanje.” Dannyjev cilj je bio pobjeći iz grada i doći u Metropoliju, u to vrijeme - obećani grad, kako je čuo od para putujućih trgovaca. Došao je kući, sav umoran i pretučen gdje su ga čekali ljuta sestra Ana i stariji brad Teo. “Opet si nas uvalio u problem! Što ako se taj čovjek vrati sa svojim saveznicima, kako ćemo onda? Znaš da nam već nije lako…, ali pustimo to sad, uostalom, kako napreduje plan?”

Zovem se Magdalena Kovačević i&nbsp;autorica sam&nbsp;priče&nbsp;„Djelić”. Volim pisati jer me to usrećuje i kada pišem ne osjećam se kao da bih trebala raditi išta drugo. Volim puno čitati, ali na engleskom,&nbsp;pa iz toga proizlazi i ljubav prema pisanju. Kroz pisanje mogu izraziti sve ono što ni na koji drugi način ne mogu. Najviše volim pisati priče jer sam u njima slobodna od bilo kakvih pravila te mogu napisati sve što želim. Kada pišem,&nbsp;opuštena sam i ne razmišljam o još milijun drugih stvari. Ne pišem dugo, tek sam nedavno počela pisati, ali me to zabavlja i usrećuje i ne planiram ikada odustati od toga pa makar mi to bio samo hobi. Inspiraciju pronalazim u svojoj mašti koja ponekad čuda čini i iznenađuje i mene samu.

Ideje mi samo padnu napamet, a riječi dolaze u glavu i slažu priču. Kada odlutam u mislima daleko od ovog svijeta,&nbsp;najljepše mi ideje dolaze u glavu i jednostavno ne mogu da ih ne provedem u djelo i ponovno čitam iznova i iznova. Moja mašta je mala oaza koja me odvede na mjesta koja ne postoje&nbsp;ni u jednoj knjizi niti filmu, sasvim nova fantastična mjesta gdje upoznajem, likove koji su unatoč brojnim manama nevjerojatni i savršeni baš kakvi jesu, neke provedem u djelo, a neke ipak zadržim samo u svojoj mašti i&nbsp;vraćam im se svaki puta kada razmišljam o njima. Samo se moram zamisliti i odlutati putem svojih ideja i priča.&nbsp;Pisanje me ispunjava i to volim raditi najviše od svega.&nbsp;&nbsp;

Ja sam Borna Pernar, imam 16 godina i dolazim iz malog sela Lužani koje se nalazi u blizini Slavonskog Broda. Moja inspiracija u pisanju su razne stvari, od aktualnih događaja do kompletno izmišljenih priča. Prizori koje mogu vidjeti i raskoš prirodne ljepote daju mi mogućnost zamišljanja mjesta i vremena događanja radnje dok su sama radnja i likovi produkti moje mašte i osjećaja. Baš ta neograničenost moje mašte dovodi me do toga da pišem. Uvijek mi je bilo puno lakše izraziti se na papiru, gdje mogu pustiti mašti na volju nego se usmeno izraziti. Radujem se sljedećem natječaju i vrlo rado ću sudjelovati.

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/20GTvK_1QTCGJjoATx46MQ.JPG?width=372&height=278

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/bjPAPrniQVWkhecUGQj_Tg.jpg?width=320&height=240

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/HPkHJVw0RJiTfOUziz07hg.JPG?width=288&height=216

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/jAPtTUwxSHi4OrZR7DaCgQ.jpg?width=445&height=334

https://api.bookcreator.com/users/v2/ytH9Wu27I2NPnrqsdLEEFi8Jbl22/books/GDCuAia8RMaUDvV3-JMWyQ/assets/w8QCifmWSXOzM2jIfMgSnQ.jpg?width=697&height=522

➊ Tekstovi: Ena Baličević (1. e), LiLu&amp;Kiko AD, Paula Lučić (4. d), Magdalena Kovačević (2. d), Sven Marsenić (2. b), Viktoria Ostojčić (2. a), Borna Pernar (2. h), Magdalena Prgomet Abramović (2. e), Beata Sabo (2. d), Rea Stojanović (4. d), Luka Štefanek (2. g), Lana Živković (2. e) ➋ Fotografije: Marija Klaić, Biljana Mikić, prof., Andrijana Nemet-Kosijer, prof., Rea Stojanović (4. d), ➌ Ilustracije: Matej Čakalović (2. h), Ana Vlk (2. f), Petra Zavor (2. a) ➍ Stručno povjerenstvo: Biljana Mikić, prof., Marina Božić, prof., mr. sc. Andrijana Nemet-Kosijer, prof., Mihaela Šebalj Zavor, prof. ➎ Lektura i korektura: Biljana Mikić, prof., Marina Božić, prof., mr. sc. Andrijana Nemet-Kosijer, prof., Mihaela Šebalj Zavor, prof. ➏ Grafička obrada: mr. sc. Andrijana Nemet-Kosijer, prof. ➐ Školska godina: 2021./2022. ➑ Gimnazija "Matija Mesić" , Naselje Slavonija I, br. 8, Slavonski Brod ➒ Kontakt: razotkrivanje.gmm@gmail.com

Budući da se često susretao s takvim, pomalo iritantnim ljudima, Miroslav je uvijek imao po pet malih pakiranja svake vrste, no kada je otišao iza šanka, tamo nije bila ni jedna. Instinktivno je pogledao u novčanik u kojemu je opet nedostajao isti iznos, dvjesto osamdeset kuna. Zaprepastio se i shvatio da su novci bili tu prije nego što je otišao pitati goste za kavu. Sjeća se točno tko je što naručio i tko je tada bio za stolom, no ostalo je još sedam ljudi koji su ispred restorana pušili. Uvidjevši ozbiljnost situacije, odmah je nazvao detektiva. 

Nije prošlo niti deset minuta, detektiv je doletio u policijskom autu kršeći pritom minimalno pet zakona.

Odradio je kratku igru eliminacije pa je od točno šezdeset dvoje ljudi ostalo upravo onih sedam koji su pušili ispred restorana. Među njima su bile četiri žene i tri muškarca. Zamolio ih je da mu kažu što su radili prošlu subotu poslije dvadeset jedan sat. Većina ih je spavala ili bila kod kuće, nekolicina je bila u gradu, a samo jedan stariji gospodin je bio na poslu. Radio je kao klesar te je do kasno u noć klesao nadgrobne spomenike na groblju koje je bilo odmah preko puta restorana. Detektiv ga je odmah priveo i odveo u stanicu. Dok je detektiv ispitivao starijeg gospodina, Miroslav je ispraćao goste te se ispričavao radisituacije. Koliko god je htio da se slučaj riješi, najradije bi propao u zemlju slušajući sve te ljude kako mrzovoljno komentiraju te nezadovoljno odlaze iz njegovog restorana. Otišao je do šanka prebrojati novce i izračunati profit kada je pronašao prijeteću poruku. „Usudiš li se još jednom pozvati policiju, dignut ćemo ti i lokal i kuću u zrak!" Šokirani Miroslav je pao u nesvijest, a detektiv je stavljao nevinog starca u pritvor.

Kakav bi to bio mladi policajac koji ne iskorištava barem malo tu svoju cijenjenu dužnost? Odmah je zamolio sve ljude da uđu u restoran dok je kuharica Kata čuvala vrata. Možda vam se čini smiješnim to da kuharica čuva vrata, no vjerujte mi bolje je čuvala ta vrata od ijednog muškarca. Ljudi su sjeli za stol; neki su jeli pite od oraha i maka, neki su i dalje pili svoje kave, a većina ostalih je počela gunđati. Detektiv se predstavio te ih je uputio u situaciju. Bio je potpuno siguran da je lopov od prije tjedan dana i lopov od danas isti čovjek.

Ti si moj sin, moja radost. Sreća mi je podijeliti i posljednjeg crvića s tobom.“

Bio je jako sretan i odletio je nazad mami. Mama ga je pogledala u čudu, ali očima punim ponosa. Nije mogla vjerovati što se upravo dogodilo, ali joj je ptić sve ispričao s ogromnim uzbuđenjem. Kad su legli spavati, mama se osjećala kao da je iznevjerila ptića, on je shvatio da nešto nije u redu s njom pa joj je rekao: „Mama, ne brini se, ja sam sad velik i ja ti mogu pomoći sa svime što nam je potrebno.“ Mama je svakim danom postajala sve slabija, ptić ju je tjerao da odmara, a on je sve više letio da skupi crviće i druge potrepštine. Mama ga je svakodnevno gledala s ponosom, ali i sa suzama u očima. Bilo joj je krivo što se on sad morao brinuti o njoj, ali je bila ponosna što je izrastao u veliku i gotovo samostalnu pticu. Dolazila je zima i uskoro je hrane bilo sve manje. Ptić je svejedno neumorno letio gradom kako bi pronašao bilo kakvu vrstu hrane samo kako bi se uvjerio da će mama preživjeti zimu. Jednog je dana pronašao samo jednog crvića i ništa više. I dalje je letio pokušavajući naći još nešto, ali nije uspio. Odlučio se vratiti kući s crvićem i pokloniti ga mami. Mama se grijala u njihovu gnijezdu, ali je jedva dočekala da ga ugleda. „Samo sam ovo pronašao, ali ne brini, svejedno nisam gladan“, rekao je majci u nadi da će mu povjerovati i da joj neće biti žao. Mama nije htjela crvića pojesti sama jer je ptić bio taj koji je tražio hranu cijeli dan. „Ne, danas ćemo oboje jesti“, odgovorila mu je. „Milo, nadam se da znaš da majke beskonačno vole i da će uvijek dijeliti i ono malo što imaju.

Ptić ju je pogledao u čudu, ali mu je svejedno bilo drago da su se uspjeli dogovoriti. Već je bila noć pa su otišli spavati. Mama se sklupčala pokraj njega jer nisu znali koliko će još vremena biti zajedno. Nije htjela da joj nekad bude žao što ga nije dovoljno grlila. Sljedeće jutro ptić je ustao jako rano da ode i pokuša naći što više hrane. Mama ga je ugledala i rekla mu: „Sretno! I nemoj ostati predugo kao i jučer. Ako ne nađeš dovoljno, u redu je.“ „Mama, ali ne možeš biti gladna!“ rekao je i odletio. Nije shvaćao mamu i bio je pomalo ljut na nju, ali joj je pokušavao oprostiti. Opet je našao samo jednog crvića i tužan se vraćao kući. Kad je sletio u gnijezdo, ugledao je nepoznatog mužjaka s dvjema torbama punim hrane. Majka ga je ugledala i rekla: „Evo ga, naš divan sin jedinac!“ Ptić ih je gledao u čudu i bio je jako zbunjen. Ipak, nije oklijevao i samo je pao ocu u zagrljaj. „Tako mi je drago da te nakon svih priča napokon vidim“, rekao je ocu i obrisao svoje suze o njegovo perje. Napokon su postali sretna obitelj sa svim članovima na okupu. Svi su provodili puno vremena zajedno i jednostavno su uživali u zajedništvu. Nakon puno mjeseci, kad je već došlo sljedeće ljeto, ptić je već bio dovoljno odrastao i bilo je vrijeme da napusti gnijezdo svojih roditelja.

Gimnazija "Matija Mesić", Slavonski Brod

Školska godina: 2021./2022. 1. broj

Bilo je nedjeljno poslijepodne, očekivano hladno uz lagani povjetarac koji bi se ušuškao u grane drveća s kojih je lišće već pobjeglo. Sunce je ipak sjalo u nadi da će ugrijati prolaznike. Oni su se šetali ili se pak žurili negdje ulicama koje su bile praznije nego inače. Među njima se isticao mladi par koji je bio jedan od onih koji su se žurili. „Moramo požuriti ako želimo doći prije govora. Hvala ti, uostalom, što si predložio da odemo na protest, to mi puno znači, Malcolme. Nadam se da to znaš“, rekla mu je dok ga je gledala u oči. Kao i uvijek, zanimalo ju je što misli u tom trenutku. „Nema problema, Marlen“, rekao je kao da je nešto htio nadodati. Sve bi za nju napravio, ali ona je to sigurno već znala i zašto onda dosađivati takvim stvarima. Bilo je bitno samo da je ona sada tu pored njega. Imala je taj slatki osmijeh s rupicama na obrazima, znao je da je sretna što je pored njega. Bio je sretan jer je ona sretna, nije mu trebalo ništa više za sreću. Marlen je imala prelijep um, način na koji je razmišljala i primjećivala svaki detalj zadivio ga je. No, nešto još ljepše bile su njene zelene oči. Bila ona ljuta, tužna ili sretna, gledale su ga na isti način. Govorile su u taj tren što ona nije mogla izgovoriti i on ih je uvijek razumio. Sjajile su posebnim sjajem kada su ga gledale.

Od svih ljudi, baš njega. „Hej, šutiš već duže vrijeme. Nešto nije u redu?“ pitala je i pogledala ga u oči. „Sve je savršeno. No kome se to zacrvenio nos, hmmm? Rudolfe mali…”. Naljutila se i potom prekrižila ruke, no znao je da nije ljuta. I tako su dvije siluete hodale kroz maglu do mjesta događaja. Protest se već čuo u daljini. Nakon nekoliko minuta pješačenja došli su do cilja. Marlen je zastala i povukla se uza zid zgrade na ulazu na glavni trg. Vidjela je koliko ljudi tamo ima. Razmišljala je: „Što ako se ljudi počnu gurati na sve strane i nešto se dogodi? Gdje bi bio prvi izlaz za pobjeći? Što ako se njemu ne svidi što smo tu? Stvarno bih htjela da mu bude lijepo i da se osjeća sigurno uz mene. Što ako mu se poslije ovoga prestanem sviđati i prestanemo biti prijatelji i zamrzi me i onda mu nikad neću moći reći da…“ osjetila je ruku na svom ramenu.&nbsp;„Hej, jesi li dobro?“ osjetila je Malcolmov pogled. „Tu sam, nisi sama.“ Zagrlili su se i držeći se za ruke ušli u gužvu protesta dok se održavao javni govor.&nbsp;Morali su se progurati kroz gomilu kako bi vidjeli pozornicu. Bila je okružena cvjetnim vijencem od gladiola i kala koje su se isticale na ovom hladnom vremenu.&nbsp;Okružujući pozornicu ljudi su se držali za ruke i visoko podignuli plakate s citatima: „Budimo ljudi do kraja“, „Ostani čovjek u okrutnom svijetu“ i „Držimo se za ruke kao jedno“. Pogled je ipak zapadao za osobu koja je stajala na sredini pozornice. To je bio glavni voditelj protesta koji je držao mikrofon u ruci dok

Zapravo, pokušavala je sakriti smiješak. Smiješak koji je toliko volio.

pobjednik je, a gubitnik ispunjava uvjete pobjednika.” „A koji su to tvoji uvjeti?” „ Ako pobijedim, moraš se skinuti u donje rublje i plesati tako iduću večer.” „Dogovoreno.” Pruži joj ruku i njih dvoje se upute prema baru u pubu. Trideset žestica i Dorothy više ne može stajati uspravno i naslanja se na stol, a ni Swen nije u boljem stanju. Trideset i jedna i ona sjedne na stolicu u predaji na što se Swen nasmiješi i također sjedne mrtav pijan. Idući dan, uvečer, Dorothy čeka pred svojom kućom u žutoj haljini na cvjetiće.

U sjedalu, unatoč pregradi ispred njih, približi ju sebi za svaki slučaj. Kotač se krene okretati i nakon desetak sekundi dođu na vrh i kotač stane. „Odavde se vidi cijeli grad. Ajme, predivno je.” Dorothy kaže uzbuđena i zadivljena gledajući u daljinu na grad. On je samo gleda u oči ne obraćajući pažnju na grad.

Smiješak joj se pojavi na licu kada ugleda Swena u Chevroletu.

On stane ispred nje i izađe iz auta u sivom prugastom odjelu da joj otvori vrata auta. Kada su oboje sjeli u auto, Swen se uputi prema lokaciji koja je bila iznenađenje za Dorothy, as u rukavu. Deset minuta vožnje i eto ih ispred talijanskog restorana „Italian Villagge”, prvog talijanskog restorana otvorenog u Chicagu još 1927. godine. Kada su ušli unutra, dočekao ih je konobar koji ih je uputio do slobodnog separea. „Ovo je predivno”, reče Dorothy šapatom. „Da, predivno.” Swen se nasmiješi gledajući duboko u njezine oči. Oboje su naručili bolonjez i nakon puno smijeha, srkanja rezanaca, priče o svojim osobnim životima, Swen se ustane i pruži ruku da mu Dorothy da svoju. Ona sa zbunjenim pogledom stavi svoju ruku u njegovu i ustane prateći ga van iz restorana u auto. „Gdje idemo?” upita ga tiho. „Vidjet ćeš.” I ubrzo je imala što vidjeti. Sajam pun ljudi i u sredini je kotač za vožnju visok barem dvadeset metara. Njih dvoje se zapute prema kotaču i Swen plati 14 dolara pokretaču kola.

Večer je. Sjedim za svojim radnim stolom i na modernom tiskarskom stroju pišem priče koje bi mogle postati svjetski poznate, a možda i ne. Možda mi se zbog njih dogodi nešto jako lijepo, nešto jako ružno, a možda i ne. Počinjem razmišljati o čemu bih još pisao i što bih još tipkao na svojem bežičnom tipkalu. Svakim mojim pokretom prstiju na ekranu se pojavljuju neke crtice kojima smo mi nekad davno dali važnost, a sada ih samo prihvaćamo kao normalne. Ovu rečenicu sam napisao već petnaesti put jer je već kasno i krevet me zove, ali ne. Ja sjedim i mokre glave s ružičastim ručnikom koji ima vrlo muževnu plavo bijelu crtu tipkam pričice za koje i ne znam hoće li ih pročitati više od desetak ljudi. No, to mene ne brine. Tebi koji si dovde došao iz ne znam kojeg razloga. Zahvaljujem ti što si iz svog sigurno pretrpanog rasporeda bez trunke praznog hoda ili slobodnog vremena uzeo vrijeme kako bi stvorio sjećanje na moju pričicu. Sad se nadam da ti neću izići iz glave i smijem se na pomisao da se u najglupljem mogućem trenutku sjetiš mojih riječi. Nadam se da sam barem nekome uljepšao dan svojim riječima koje sam pisao bez nekog prevelikog razmišljanja, ali to i jest ljepota pisanja. Dijeliti svoje misli s drugima bez potrebe da se ikad vidite uživo. Uživajte u ostatku dana, živjeli.&nbsp;&nbsp;

Moj dragi čitatelju, sada se obraćam isključivo tebi.

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.