Razotkrivanje

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Rea Stojanović, Čovjek koji je umirao . . . . .

Beata Sabo, Detektivska priča. . . . . . . . . . .

Borna Pernar, Taj dan u studenome . . . . . .

Magdalena P. Abramović, Držeći se . . .

Paula Lučić, Nasmijana maska . . . . . . . . . . .

Viktoria Ostojčić, Pronaći sreću?. . . . . . . . . .

Magdalena Kovačević, Djelić. . . . . . . . . . . . .

Luka Štefanek, Tri priče . . . . . . . . . . . . . .

LiLu&Kiko AD, Žuti list . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lana Živković, Priča o ptiću . . . . . . . . . . . .

Sven Marsenić, Umovi . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ena Baličević, Franine nebizarne avanture

04

06

12

18

24

32

36

42

50

56

64

72

82

Predgovor

Otvoriti se i potpuno razotkriti i snaga je i privilegija. Iznijeti pred druge svoje najskrivenije emocije, čini nas ranjivijima, ali i jačima.

Pred vama je dvanaest priča pristiglih na prvi natječaj za kratku priču Razotkrivanje kojim smo otvorili put nekim novim pogledima na svijet koji nas okružuje. Priče su to intimno proživljene, katkada izmaštane, izraz želja, ali i najvećih strahova mladih ljudi koji su se našli na početku izazova koje život nosi.
Naći ćete i pokoju ludističku kreaciju čudesnih poveznica, što u svakodnevnoj rutini, ali i čitateljskom iskustvu i neobičnim izmaštanim situacijama koje pred vas donose jedan drugačiji pogled na život mladih ljudi koji najčešće ostaje skriven unutar korica njihovih bilježnica.
Prve tri priče, prema članicama prosudbenoga povjerenstva, proglašene su najboljima, a ostale su raspoređene slučajnim poretkom. Na vama je, dragi čitatelji, da odlučite koje su vama najbolje i najuspješnije.
Pišite do nekog novog čitanja.

1. mjesto

Rea Stojanović

Otkad znam za sebe, voljela sam čitati, voljela sam da mi se čita i voljela sam čitati drugima. Kasnije, u osnovnoj i srednjoj školi, to je preraslo u pisanje pjesama, poezije i priča. U svakom mom djelu dio je mene - bila to obična misao, događaj ili osoba. Olovka i papir moji su vječni prijatelji s kojima odlazim u svijet mašte i tamo gradim svoje svjetove. Tamo sam slobodna.

Čovjek koji je umirao

Neki dan ugledah jato nekih ptica kako idu u toplije krajeve. Ne znam koje su to ptice bile, ali da imam krila, pitao bih ih. Što bih dao da imam krila. Da sam rođen da budem slobodan, a ne ovako okovan. Ova bjelina čini se tako crnom. Najcrnjom crnom. Možda previše obazirem pozornost na to, ali što mogu. Kad ionako nemam krila da odletim. Oh, kako bih to volio. Zaista, većinu vremena se pitam – zašto? Čemu ovaj život kada ionako, odstranimo li sve laži u koje smo se uvjerili, ostane samo tuga i jad. Nisam to shvaćao prije. Nisam. Sada shvaćam. Pitamo li se ikada zašto zriju jabuke i jagode? Naravno da ne. One to rade bez našeg pitanja. Tako i ovaj život ide bez da ga itko pita: „Zašto, moja voljena, ploviš ovim beskrajnim morem?“ Sve dok ja u ovu najcrnju bjelinu tonem. Osjećam kako me guta. Samoća. Kada si ovako sam, imaš priliku da se osvrneš na cijeli svoj život i lažu kad kažu da kada umreš vidiš svoj život kako teče poput filma. Vidiš ga dok ti srce još bije nemilosrdno o rebra i ti ga tada čuješ. Čuješ sve što ti je pokušavalo reći sve ovo vrijeme. Sada ga i ja slušam. Ono plače.

FOTO: Rea Stojanović

Plače za propuštenim prilikama. Za neproživljenim avanturama. Za neostvarenim snovima. Plače za izgubljenom ljubavi. Imala je kosu smeđu poput najljepših badema koje jedu samo najbogatiji. Posebna je bila ona. Nisam tada bio dovoljno dobar čovjek, zato se sve i raspalo. Tužno je što to tek sada shvaćam. Koliko sebičan čovjek može biti za života, a da tog nije ni svjestan, to je zaista čudnovato. Sebičnost. Osjećaj je to koji u trenutku kada te netko treba najviše od svega, okreneš im leđa i više nikad ih ne pogledaš u oči. Oči. Oči su ogledalo duše, mnogi su mi govorili dok sam bio mlad. Moje su zasigurno onda boje truleži iz kojih isijava zlo. Isijavalo je? Isijava još uvijek? Ne znam. Dok ležim ovdje, osjećam se kao da nema više ništa u meni. Pa ni tog zla. Kao da se otopio pod žarkim suncem njegova prijatelja – smrti. Teško je umirati.

FOTO: Rea Stojanović

Kada ne možeš govoriti ili kretati se ili funkcionirati bez bolničkih naprava koja reže na tebe cijelo vrijeme, ne preostaje ti ništa drugo nego tvoj um. Tada sve ostalo prestaje postojati. Vrijeme postaje nepoznanica za tebe. Ostajete samo ti i tvoj um. Sami. I slušate jecaje koje dolaze od srca. Slušate. I po prvi put u životu zaista čujete. Shvatite da ste trebali živjeti neki sasvim drugi život. Samo da ste naučili biti dobri. Biti dobar je zaista teško, ali kad napokon to postanete, vaše postojanje je poput zvuka violine. Nježno, melodično, smirujuće. Poput intermeca Méditation religieuse iz opere Thaïs velikog Masseneta i sve bih dao da ju čujem još jednom, da upijem svaku notu koja se njiše nada mnom u ljuljački obješenoj o stari hrast dobrote.

Pozdrav svima. Zovem se Beata Sabo i pohađam paralelno opći smjer gimnazije i srednju glazbenu školu. Ljubav prema pisanju gradila sam odmalena okušavajući se u pisanju malih priča za laku noć, što je zapravo bio početak svega. Ne mogu reći da pišem nešto određeno jer se općenito u životu ne volim ograničavati. Pišem što god mi u tom trenutku prođe glavom, što je zapravo najveća tajna u užitku pisanja, sloboda.