U Mjesecu hrvatske knjige 2020.

Ususret Danima sjećanja
na žrtvu Vukovara
i poginule u Domovinskome ratu

Izborna/dodatna lektira
na nastavi hrvatskoga jezika

Likovni rad: Katja, 1.e

OSVRTI i (likovne) IMPRESIJE
učenika 1.a i 1.e razreda
Ekonomsko-birotehničke škole

Učenici su, tijekom
Mjeseca hrvatske knjige 2020.,

ususret Danima sjećanja
na žrtvu Vukovara
i poginule u Domovinskome ratu,

pročitali roman/autobiografiju/dnevnik
260 dana Marijana Gubine
kao dio izborne/dodatne lektire
na nastavi hrvatskoga jezika

Loading...

Loading...

Likovni rad: Tena, 1.a

Loading...

PREDGOVOR AUTORA

Loading...

Autobiografija 260 dana djelo je malog čovjeka koji je svakodnevnim radom na samome sebi uspio probiti sve barijere, otvoriti oči i realno bez predrasuda i mržnje sagledati stvari iz svih kutova. Ključan element bio je odvojiti srce od mozga, osjećaje od razuma – što je posebno teško, pogotovo s tragedijom na svojim leđima.

Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. Krivo mjesto je okupirano područje istočne Slavonije u tadašnjoj Jugoslaviji, a krivo vrijeme je vrijeme kada je globalna politika, tj. kada su globalni igrači rekli da je vrijeme da se Jugoslavija rascijepi. Kao kolateralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposljetku, nakon 6240 sati, ponovo vidi svjetlo dana.

Bez obzira na veliku patnju, strašne trenutke koji su ga pratili 260 dana i trenutke koji će ga pratiti do kraja života, odvažio se prenijeti svoje doživljaje na ostatak čovječanstva, s namjerom da prikaže, u prvom redu zdravo, pozitivno razmišljanje te da pošalje nekoliko poruka čovjeku.

Osim navedenoga, čitatelj će prepoznati nekoliko bitnih elemenata među kojima je i snaga pojedinca, kako da preživi tako i da nastavi živjeti.

Osnovna poruka koju autor šalje jest sljedeća:

Ja, desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno pripadao narodu koji se zove HRVATI.

Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina,
ne osuđujem,
ne mrzim…

NEMOJTE NI VI!

OSVRT profesorice
na pročitani tekst 
s osobnom zahvalom autoru/
IMPRESIJA (kao poticaj učenicima na čitanje i pisanje)

Poštovani g. Gubina,
obećah Vam jednom, nakon jedne srednjoškolske promocije Vaše knjige (sada već davne 2017.) kada sam, (možda) slučajno baš ja, imala čast kazivati dijelove Vašega svjedočanstva, da ću, nakon što pročitam Vaš roman, zapisati i dostaviti Vam svoju impresiju... Duboko potresena riječima koje sam čitala, suznih očiju i drhtava glasa, pred svojim učenicima, obećah i sebi da neću Vašu knjigu uzeti u ruke osim s ozbiljnom namjerom, pripremljena na ponovne, još dublje, potrese u svojoj glavi, duši...

Tako je Vaša knjiga, zajedno s jednim neispunjenim obećanjem, čekala gotovo dvije godine.

Dočeka ona baš 5. kolovoza 2019., Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (iako ja Slobodu, Domovinu i Zahvalnost želim živjeti i slaviti svakoga dana), da nam se misli ponovno dotaknu.

Na godišnjem odmoru, na obiteljskom ljetovanju, u idili rapskoga sunca, mora i mira, pročitah ispovijest desetogodišnjega dječaka koji je preživio ratni pakao kada sam i sama bila (tek 3 godine starije) dijete... u jednome dahu.

Danas supruga i majka desetogodišnjega dječaka i dviju djevojčica od 13 i 15 godina, profesorica hrvatskoga i engleskog jezika u srednjoj školi, ne mogu odvojiti dvije sebe koje je ovaj roman „probudio“, duboko p(r)otresao i čvrsto povezao... i čini mi se da niti ne trebam, da mi je baš ovo čitateljsko iskustvo trebalo kako bih (se) bolje razumjela – onu djevojčicu koja je svjedočila ponekim zbivanjima u vrijeme raspada Jugoslavije, doduše, sigurno sklonjena od ratnih razaranja, smrti i mržnje, u obiteljskome krilu, u slavonskobrodskome atomskom skloništu, i ovu ženu koja danas svojoj djeci (i učenicima) svjedoči iste životne i ljudske vrijednosti u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj.

Kao što prve dvije rečenice Vašega romana (Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji.) donose sliku intuitivnoga djetinjeg spokoja i otvaraju vrata Nadi u ratnome užasu, tako i u meni bude spoznaju da djeca mogu – svojim spokojnim snom u mirisnome krevetu ljetne obiteljske dokolice – obojiti ovaj svijet najljepšim bojama i u najcrnjim (mirnodopskim) olujama.