Srećko Listeš, Vidina poezija

S a d r ž a j

Sanja Miloloža, Predgovor Vidine poezije Srećka Listeša

Srećko Listeš, Vidina poezija

Joško Ševo,
Kako zvuči Vidina poezija

Bilješka o kazivaču stihova

Bilješka o autoru

Anđeo mrtvih
Sužanj vremena
Otrovane lokve
Svemir osobe

Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali, kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima.

(Zavičaj)

Viktor Vida

Predgovor Vidinoj poeziji Srećka Listeša

Piše Sanja Miloloža, prof., glavna urednica portala DPHJ-a

Pjesnički opus Viktora Vide osobito je u fokusu dr. sc. Srećka Listeša kojemu je bila izričita želja ostaviti trag o djelu i sudbini te iznimne pjesničke pojave u hrvatskoj (emigrantskoj) književnosti. Nažalost, u školskim je čitankama nedovoljno zastupljen (a razlozi su u 20. stoljeću ponajprije bili ideološki s obzirom na društveno-povijesni kontekst u kojemu je Vida stvarao dok ih u 21. stoljeću teško možemo pronaći; da prof. dr. sc. Nada Babić nije uvrstila pjesmu Zbogom, kućo bijela u svoje čitanke, baš kao Baladu o pčelama Rajmunda Kuparea, vjerojatno bismo se u školskoj nastavi vrlo teško susreli s pjesmama tih pjesnika), a slična je sudbina kao školskih autora i Ive Lendića, Rajmunda Kuparea ili Antuna Bonifačića (o čijem se radu u školi neće učiti ponajprije zbog političke funkcije koju je obnašao u NDH, a ne zbog sumnjive vrijednosti njegova književnoga rada).

Kao i Ivana Brlić-Mažuranić, i Viktor Vida oduzeo je sebi život. Depresija kao mentalno stanje senzibilnih duša zna polučiti kobne posljedice, no o tome se premalo otvoreno govori. U školskom kontekstu, gdje od književnika i njegovih likova i ideja učimo o životnim obrascima uspoređujući ih sa svojim iskustvom, književnici samoubojice ne čine se, na prvu, najpoželjnijim izborom. No tko bi na sebe preuzeo odgovornost da se zbog "škakljive" biografije genijalaca odrekne genijalnih djela tih istih genijalaca? Život pojedinca definitivno možemo podijeliti u faze i svaka od njih može ili čak treba ostaviti svoj trag. Kakav trag, u kojemu kontekstu, s kojim posljedicama i koji je od njih primjeren za škole i koje škole, o tome bi se dalo raspravljati. Međutim, jedno je sigurno: hrvatskim pjesnicima kršćanske provenijencije treba se dati primjereno mjesto u kulturi hrvatskoga naroda i, dakako, razgovarati o njihovim pjesmama i u školi. Poetski egzistencijalist Viktor Vida, smatra viši savjetnik AZOO-a za hrvatski jezik dr. sc. Srećko Listeš, a s njim se potpuno slažem, to svakako zaslužuje. Zato je Društvo profesora hrvatskoga jezika odlučilo objaviti ovo izdanje u povodu 60. spomendana Viktora Vide, a e-knjigu u mrežnoj ediciji Obljetnice objavljujemo s godinom dana zakašnjenja iz jednostavnoga razloga: 2020. novi portal DPHJ-a ni njegova mrežna izdanja još nisu bila utemeljena.

Pjesniče, iako u domovini koju si toliko ljubio nisi mogao živjeti, nadamo se da će to umjesto Tebe činiti Tvoji stihovi koje ovdje kazuje dramski umjetnik red. prof. art. Joško Ševo. Hvala mu što se pridružio svojim umjetničkim snagama stvoriti ovo izdanje.

Pisati o poeziji antologijskih pjesnika, znači razmišljati o najboljima među nama. Umjetnici i znanstvenici pokreću društva, grade bolji i sretniji svijet. Stoga ne možemo prihvatiti tezu o smrti autora i tekstu kao jedinom vrijednom istraživanja, bez obzira što je taj stav posljedica teorijskoga diskursa i u stvarnosti se, zapravo, obraća čitatelju kao kreatoru čitanja kao čina. Nadalje, neki su autori svojim životom svjedočili o vrijednosti stvaranja, a jedan od njih je i Viktor Vida, pjesnik čiji je život proveden u bučnim lutanjima, hrabrim istupima i zanosnim polemikama, stalnim umjetničkim djelovanjem i pisanjem poezije nadahnute božanskim glasovima. Pjesnik čija je lirika, prema svim dosadašnjim istraživačima, ocijenjena poezijom velike unutarnje emocionalne snage i jedinstvenoga izraza, bio je jedan od najglasovitijih hrvatskih emigrantskih književnika.
Rođen je u Kotoru 2. listopada 1913. u obitelji državnoga službenika Rikarda, čija se obitelj često selila zbog očevih premještaja na poslu. Zbog toga je Viktor u rodnomu gradu završio pučku školu i šest razreda gimnazije, a posljednja dva i maturu u Podgorici.

Poslije mature otišao je u Zagreb studirati 37. skupinu predmeta na Filozofskom fakultetu (talijanski jezik i južnoslavenske jezike i književnost). Diplomirao je 1937., a nakon toga proveo jednu godinu u Zagrebu. Mjesec dana poslije toga oženio se Mirom Ruhl, s kojom se u lipnju 1942. seli u Veneciju, a nakon toga u Rim, gdje radi kao prevoditelj u Agenciji Giornolastica Italo-Croata.

Padom Italije Agencija prestaje raditi pa Vida ostaje bez posla, no ne vraća se u domovinu, nego ostaje u Rimu. Dobivši sina Klaudija, radio je razne poslove. Završetkom rata Italiju su preplavile hrvatske izbjeglice; kod Napulja u Bagnoliju proradila je i hrvatska izbjeglička gimnazija u kojoj je Vida radio od rujna 1947. do siječnja 1948. godine, kada je donio bitnu životnu odluku: ukrcao se na parobrod i s obitelji emigrirao u Argentinu. U Buenos Aires stigli su 21. siječnja 1948.

dr. sc. Srećko Listeš VIDINA POEZIJA

U Argentini je teško živio. Radio je manualne poslove, mijenjao zaposlenja i službe, mjesta boravka i proživljavao gladne mjesece.
Daleko od domovine, 25. rujna 1960. u Buenos Airesu bacio se pod kotače jurećega vlaka. Oproštaj s velikim pjesnikom, na groblju Chacarita u Buenos Airesu, organizirali su njegovi emigrantski suradnici, a urednik emigrantske Hrvatske revije Vinko Nikolić napisao je: „(…) Tvoja je poezija davno nagoviještala Veliku Oluju, a posljednje su pjesme objavile vihore, što lome dušu Tvoju. Ti si toliko puta padao i dizao se, ali ovo je bio tvoj zadnji pad, i Ti si ostao sam samcat u mraku svoje crne rake.“ (1. bilješka)

1. Nikolić, Vinko, Zadnju zbogom Viktoru Vidi. Nadgrobni govori na ukopu 27. rujna 1960., HR, 1.-2./1961. str. 128.–129.

Fotografija prikazuje Kotor u vrijeme Vidina rođenja (izvor Matica hrvatska)

Za Marijana Matkovića hrvatska novija poezija ne poznaje pjesnika u čijem je djelu u tolikoj mjeri ugrađena njegova intima [Matković, 313.] dok Anđelko Novaković vidi pjesnika koji ne pjeva o napuštenom, već izgubljenom zavičaju [Novaković, 8.].
Uspješni zagrebački student književnosti i krčmarski veseljak, Vida je došao u Zagreb u doba njegova naglog industrijskog razvitka. Iz maloga osunčanoga Kotora ponio je vidike Sredozemlja, koji su se u njegovim mislima sukobili s bujajućim nezadovoljstvom klasnoga društva opterećenog povećavanjem gospodarske snage i slabljenjem društvene emancipacije većine stanovništva. Prohujali totalitarni rat bio je i ostao problemom cijeloga društva: vođe su osnaživale nacionalizme i tako homogenizacijom sebi podložnih skupina narušavali krhka demokratska načela i poretke. Hrvatska je književnost na procese oko sebe odgovorila onako kako je mogla: pisci su se opredjeljivali uzbuđeni mogućnostima (ne)pripadanja skupinama; neki se nikako nisu htjeli svoditi pod zajedničke nazivnike pa su uspijevali izgraditi vlastite autopoetike i najbolja djela hrvatske književnosti između dva svjetska sukoba.

Hrvatska je književnost teško napustila matoševske staze; gričani su održavali duboke veze s književnom baštinom, a neki su pjesnici i u kasnim desetljećima života vrlo aktivni (Begović, Nazor). Mladi su ekspresionisti zasjali i ugasili se ostavivši značajna djela, ali ne i nasljednike. Književnost se polako okrupnjivala oko socijalnih tema, a stvarali su je, većim dijelom, autori koji su se opredjeljivali za građansko političko opredjeljenje ili jednu od frakcija lijevih i komunističkih pokreta. Strah od novoga rata uvelike je pridonio da izgladnjeli narod ojača težnje za iseljavanjem ili osiguranjem kruha za djecu dodatnom proletarizacijom u zemlji. Neizvjesnost pojačana američkim crnim petkom (1929.) lako je našla zajednički jezik sa svim snagama koje su nastojale uzeti sebi ono što bi moglo i trebalo biti zajedničko. Društveni su se jazovi i prepreke činili neprjelaznima.
Mladi je Vida već prvim pjesmama pokazao svoj lirski put koji će slijediti do tragične smrti. Rodivši se petnaestak godina nakon A. B. Šimića i Donadinija, ispočetka je slijedio njihov književni put, priključujući se ipak tematici koja je zaokupljala njegov naraštaj. Istodobno s ekspresionističkom tradicijom isticanja unutarnjeg svijeta i traganja unutar traumatiziranih snova po vlastitom svijetu želja i potreba, osvrtao se na stvarni život malih ljudi, sugrađana, poznatih osoba i njihova nastojanja da svijet učine ljepšim mjestom.