SANJA MILOLOŽA
MJESNE
PRIČE
Josipova jezična galerija
SANJA MILOLOŽA
JOSIPOVA JEZIČNA GALERIJA
Sanja Miloloža
Mjesne priče
Glavna urednica:
Sanja Miloloža
Lektura i korektura:
Linda Šimunović-Nakić
Ilustrirala:
Iva Miloloža
Fotografija:
Marija Negro Dubrović
(Obožavatelji Velebita)
Mrežno oblikovanje:
Sanja Miloloža
Copyright
Josipova jezična galerija
Sanja Miloloža
Zagreb, 2021.
MJESNE
PRIČE
SANJA MILOLOŽA
MJESNE
PRIČE
Josipova jezična galerija
Zagreb, 2021.
Zagreb, 2021.
Loading...
SadržajLoading...
Priča prva: AFRIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . .Priča druga: KRADILIŠTE ZVIJEZDA. . . . . . . . . . . . . . . . .
Priča treća: (S)TROP ZA JULIJANU. . . . . . . . . . . . . . . . . .
Priča četvrta: KARLOVAC ili ŠAH-MAT . . . . . . . . . . . . . . .
Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Loading...
0614
20
30
36
Loading...
Ove su priče čekale x godina da ih čitatelj, ma koji god namjernik to bio, pročita. Taj svoj prvi izlet u književnost posvećujem, kao i svoj diplomski rad, svojemu ocu Karlu Landekiću. Uvijek je želio da se bavim književnošću. Volio je razmišljati o svojoj kćeri kao književnici... Moralo se dogoditi da on umre, da mu bivša supruga umre, da mu unuka umre... a da bi se njegova kći odvažila objaviti svoje priče.Mili Ogi, znaš da se od 13. kolovoza 2020. više ničega ne strašim.
Volim vas.
Priča prva
AFRIKA
Sigurno je sigurno, pomisli Marta i – umre.
* * *
– Novi Nacional, novi Nacional! Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Slobodna Dalmacija! Čitajte: prosvjedi seljaka i blokade prometnica! Pretres Pukanićeva stana! Tuđmanov govor o desetoj obljetnici HDZ-a! Šestorica nisu dvanaestorica! Čitajte, čitajte ljudi, vi morate znati, a ja moram jesti. Nove novine, svježe, friške, mekane: ubila se djevojka dok je ljubavnik spavao, novine nove novvcateeeee; još jedna lančana nesreća zbog pijanstva vozača, novi broj svih novina, novi broooooj! Ajmo, ajmo gosponček, fine novine, friške mirisneeee, dvje za deset, dvje za deset… Strane vijesti, trebam jesti zato vičem gospica, Etiopija i ona druga država sa E se međusobno bombaju, novi brojevi, noooviiiiii… – urlao je neumorno kolporter trgujući svojim nogama i glasom.
Neobrijan je crnokos muškarac s dogorenom cigaretom u ustima zamišljeno gledao jutarnje ljude kako gmile po Jelačićevu trgu ne vidjevši ih i ne čuvši urlajući hrapavi glas sredovječnog kolportera u prljavim kratkim tapericama. Prhnuše golubi. Jedan je od njih ispustio izmet na kolporterovu bolesnožućkastu nogu što ovaj nije ni primijetio; dan je bio plodan i oblacima i suncem te se činilo da je već vrijeme da možda i iznad te sredovječne kolporterske glave zaiskri duga. Ali, njezin bi nosač vjerojatno protrčao ispod rasuta sunčeva spektra i ne vidjevši njegovu ljepotu, i ne misleći o njegovoj mistici, zainteresiran samo za novo utrapljivanje novih novina novom novčaniku i vlasniku mu.
* * *
– Novi Nacional, novi Nacional! Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Slobodna Dalmacija! Čitajte: prosvjedi seljaka i blokade prometnica! Pretres Pukanićeva stana! Tuđmanov govor o desetoj obljetnici HDZ-a! Šestorica nisu dvanaestorica! Čitajte, čitajte ljudi, vi morate znati, a ja moram jesti. Nove novine, svježe, friške, mekane: ubila se djevojka dok je ljubavnik spavao, novine nove novvcateeeee; još jedna lančana nesreća zbog pijanstva vozača, novi broj svih novina, novi broooooj! Ajmo, ajmo gosponček, fine novine, friške mirisneeee, dvje za deset, dvje za deset… Strane vijesti, trebam jesti zato vičem gospica, Etiopija i ona druga država sa E se međusobno bombaju, novi brojevi, noooviiiiii… – urlao je neumorno kolporter trgujući svojim nogama i glasom.
Neobrijan je crnokos muškarac s dogorenom cigaretom u ustima zamišljeno gledao jutarnje ljude kako gmile po Jelačićevu trgu ne vidjevši ih i ne čuvši urlajući hrapavi glas sredovječnog kolportera u prljavim kratkim tapericama. Prhnuše golubi. Jedan je od njih ispustio izmet na kolporterovu bolesnožućkastu nogu što ovaj nije ni primijetio; dan je bio plodan i oblacima i suncem te se činilo da je već vrijeme da možda i iznad te sredovječne kolporterske glave zaiskri duga. Ali, njezin bi nosač vjerojatno protrčao ispod rasuta sunčeva spektra i ne vidjevši njegovu ljepotu, i ne misleći o njegovoj mistici, zainteresiran samo za novo utrapljivanje novih novina novom novčaniku i vlasniku mu.
Sigurno je sigurno, pomisli Marta i – umre.
* * *
– Novi Nacional, novi Nacional! Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Slobodna Dalmacija! Čitajte: prosvjedi seljaka i blokade prometnica! Pretres Pukanićeva stana! Tuđmanov govor o desetoj obljetnici HDZ-a! Šestorica nisu dvanaestorica! Čitajte, čitajte ljudi, vi morate znati, a ja moram jesti. Nove novine, svježe, friške, mekane: ubila se djevojka dok je ljubavnik spavao, novine nove novvcateeeee; još jedna lančana nesreća zbog pijanstva vozača, novi broj svih novina, novi broooooj! Ajmo, ajmo gosponček, fine novine, friške mirisneeee, dvje za deset, dvje za deset… Strane vijesti, trebam jesti zato vičem gospica, Etiopija i ona druga država sa E se međusobno bombaju, novi brojevi, noooviiiiii… – urlao je neumorno kolporter trgujući svojim nogama i glasom.
Neobrijan je crnokos muškarac s dogorenom cigaretom u ustima zamišljeno gledao jutarnje ljude kako gmile po Jelačićevu trgu ne vidjevši ih i ne čuvši urlajući hrapavi glas sredovječnog kolportera u prljavim kratkim tapericama. Prhnuše golubi. Jedan je od njih ispustio izmet na kolporterovu bolesnožućkastu nogu što ovaj nije ni primijetio; dan je bio plodan i oblacima i suncem te se činilo da je već vrijeme da možda i iznad te sredovječne kolporterske glave zaiskri duga. Ali, njezin bi nosač vjerojatno protrčao ispod rasuta sunčeva spektra i ne vidjevši njegovu ljepotu, i ne misleći o njegovoj mistici, zainteresiran samo za novo utrapljivanje novih novina novom novčaniku i vlasniku mu.
* * *
– Novi Nacional, novi Nacional! Jutarnji, Večernji, Vjesnik, Slobodna Dalmacija! Čitajte: prosvjedi seljaka i blokade prometnica! Pretres Pukanićeva stana! Tuđmanov govor o desetoj obljetnici HDZ-a! Šestorica nisu dvanaestorica! Čitajte, čitajte ljudi, vi morate znati, a ja moram jesti. Nove novine, svježe, friške, mekane: ubila se djevojka dok je ljubavnik spavao, novine nove novvcateeeee; još jedna lančana nesreća zbog pijanstva vozača, novi broj svih novina, novi broooooj! Ajmo, ajmo gosponček, fine novine, friške mirisneeee, dvje za deset, dvje za deset… Strane vijesti, trebam jesti zato vičem gospica, Etiopija i ona druga država sa E se međusobno bombaju, novi brojevi, noooviiiiii… – urlao je neumorno kolporter trgujući svojim nogama i glasom.
Neobrijan je crnokos muškarac s dogorenom cigaretom u ustima zamišljeno gledao jutarnje ljude kako gmile po Jelačićevu trgu ne vidjevši ih i ne čuvši urlajući hrapavi glas sredovječnog kolportera u prljavim kratkim tapericama. Prhnuše golubi. Jedan je od njih ispustio izmet na kolporterovu bolesnožućkastu nogu što ovaj nije ni primijetio; dan je bio plodan i oblacima i suncem te se činilo da je već vrijeme da možda i iznad te sredovječne kolporterske glave zaiskri duga. Ali, njezin bi nosač vjerojatno protrčao ispod rasuta sunčeva spektra i ne vidjevši njegovu ljepotu, i ne misleći o njegovoj mistici, zainteresiran samo za novo utrapljivanje novih novina novom novčaniku i vlasniku mu.
7
Luka strese glavom: gejzirska je želja za Martom još plamtjela u njemu i nije mogao odagnati njezin lik u snježnobijeloj svilenoj spavaćici, rasutih gavranovih kosa po oblim ramenima i tužnoplavim očima rasutim po svemiru. Divna…la divina divna, divna divovski, kozmički…ali ne. Nema je više…doista. Nema. Napustila je prelijepu kutiju svoga skladnog tijela i odnijela toplinu nježne duše nekoj zvijezdi. Sledila se ta ljepota u lipanjskome jutru, čije nebo para hrapavi glas sredovječnog kolportera koji mora jesti i ne da se smesti, a Luki se plače, i on najradije ne bi bio živ, ne bi disao, ne bi mislio, osjećao bi samo Martinu blizinu, toplinu one koje više nema, ali nije samo trava, nije ni trava, nema je jer je željela nemati se, jer je željela prkositi njemu, jer je sada sretna na nekoj drugoj zvijezdi a on pati i razmišlja kako su joj želudac sfurile tablete i kako će slasno crvi izjedati to prekrasno tijelo, pa pati i pati, o mati, mati, mati…o Bože!
– Gospodine, popravite dan ovom siromašnom kolporteru, meni dakle, obavijestite se o svim zbivanjima, velikim, malim, dugim, kratkim, smiješnim, tužnim, lijepim i ružnim, molim, molim, kupite bilo što, dvje za deset, vijest iz Vjesnika, Jutarnjeg, Večernjaka, puno slika, lijepa lica, gola cica, puno… i TV program, ako ne čitate teletekst, molim. Petak je gospon, treba se informirati inače će Vas nogirati, zato friške lijepe kakve hoćete, noviiineeee! – verglao je taj smiješan prljavi čovjek hrapavo i monotono, ritmički stihoklepno i bez osjećaja za najtužnije jutro Lukina života. To ga razbjesni:
– Jebi se, budalo! – opsuje gotovo šaptom, ali onim opasnim, olujnim.
Kolporter ga međutim nije čuo jer se okrenuo sitnoj starici koja je unaprijed bila osuđena pokleknuti u boju na relaciji ne kupujem – kupujem. Luka zastane, pripali cigaretu, opet otrese glavom pa krupnim koracima zagrabi prema Frankopanskoj. Kad se prodavač novina okrenuo početnoj žrtvi, janje je već pobjeglo sa žrtvenika.
– Gospodine, popravite dan ovom siromašnom kolporteru, meni dakle, obavijestite se o svim zbivanjima, velikim, malim, dugim, kratkim, smiješnim, tužnim, lijepim i ružnim, molim, molim, kupite bilo što, dvje za deset, vijest iz Vjesnika, Jutarnjeg, Večernjaka, puno slika, lijepa lica, gola cica, puno… i TV program, ako ne čitate teletekst, molim. Petak je gospon, treba se informirati inače će Vas nogirati, zato friške lijepe kakve hoćete, noviiineeee! – verglao je taj smiješan prljavi čovjek hrapavo i monotono, ritmički stihoklepno i bez osjećaja za najtužnije jutro Lukina života. To ga razbjesni:
– Jebi se, budalo! – opsuje gotovo šaptom, ali onim opasnim, olujnim.
Kolporter ga međutim nije čuo jer se okrenuo sitnoj starici koja je unaprijed bila osuđena pokleknuti u boju na relaciji ne kupujem – kupujem. Luka zastane, pripali cigaretu, opet otrese glavom pa krupnim koracima zagrabi prema Frankopanskoj. Kad se prodavač novina okrenuo početnoj žrtvi, janje je već pobjeglo sa žrtvenika.
Luka strese glavom: gejzirska je želja za Martom još plamtjela u njemu i nije mogao odagnati njezin lik u snježnobijeloj svilenoj spavaćici, rasutih gavranovih kosa po oblim ramenima i tužnoplavim očima rasutim po svemiru. Divna…la divina divna, divna divovski, kozmički…ali ne. Nema je više…doista. Nema. Napustila je prelijepu kutiju svoga skladnog tijela i odnijela toplinu nježne duše nekoj zvijezdi. Sledila se ta ljepota u lipanjskome jutru, čije nebo para hrapavi glas sredovječnog kolportera koji mora jesti i ne da se smesti, a Luki se plače, i on najradije ne bi bio živ, ne bi disao, ne bi mislio, osjećao bi samo Martinu blizinu, toplinu one koje više nema, ali nije samo trava, nije ni trava, nema je jer je željela nemati se, jer je željela prkositi njemu, jer je sada sretna na nekoj drugoj zvijezdi a on pati i razmišlja kako su joj želudac sfurile tablete i kako će slasno crvi izjedati to prekrasno tijelo, pa pati i pati, o mati, mati, mati…o Bože!
– Gospodine, popravite dan ovom siromašnom kolporteru, meni dakle, obavijestite se o svim zbivanjima, velikim, malim, dugim, kratkim, smiješnim, tužnim, lijepim i ružnim, molim, molim, kupite bilo što, dvje za deset, vijest iz Vjesnika, Jutarnjeg, Večernjaka, puno slika, lijepa lica, gola cica, puno… i TV program, ako ne čitate teletekst, molim. Petak je gospon, treba se informirati inače će Vas nogirati, zato friške lijepe kakve hoćete, noviiineeee! – verglao je taj smiješan prljavi čovjek hrapavo i monotono, ritmički stihoklepno i bez osjećaja za najtužnije jutro Lukina života. To ga razbjesni:
– Jebi se, budalo! – opsuje gotovo šaptom, ali onim opasnim, olujnim.
Kolporter ga međutim nije čuo jer se okrenuo sitnoj starici koja je unaprijed bila osuđena pokleknuti u boju na relaciji ne kupujem – kupujem. Luka zastane, pripali cigaretu, opet otrese glavom pa krupnim koracima zagrabi prema Frankopanskoj. Kad se prodavač novina okrenuo početnoj žrtvi, janje je već pobjeglo sa žrtvenika.
– Gospodine, popravite dan ovom siromašnom kolporteru, meni dakle, obavijestite se o svim zbivanjima, velikim, malim, dugim, kratkim, smiješnim, tužnim, lijepim i ružnim, molim, molim, kupite bilo što, dvje za deset, vijest iz Vjesnika, Jutarnjeg, Večernjaka, puno slika, lijepa lica, gola cica, puno… i TV program, ako ne čitate teletekst, molim. Petak je gospon, treba se informirati inače će Vas nogirati, zato friške lijepe kakve hoćete, noviiineeee! – verglao je taj smiješan prljavi čovjek hrapavo i monotono, ritmički stihoklepno i bez osjećaja za najtužnije jutro Lukina života. To ga razbjesni:
– Jebi se, budalo! – opsuje gotovo šaptom, ali onim opasnim, olujnim.
Kolporter ga međutim nije čuo jer se okrenuo sitnoj starici koja je unaprijed bila osuđena pokleknuti u boju na relaciji ne kupujem – kupujem. Luka zastane, pripali cigaretu, opet otrese glavom pa krupnim koracima zagrabi prema Frankopanskoj. Kad se prodavač novina okrenuo početnoj žrtvi, janje je već pobjeglo sa žrtvenika.
9
– Luka, pa stvarno! Što mi se ne javiš? Znam…
– Tko…? Krešo! Mjesecima se nismo vidjeli! Ah, stari moj, sjeban sam ti u mozak, oprosti što se rano jutro vulgarno izražavam, znam da to ne voliš, ali u guzicu, drek, ubiiiit ću seheheheee! – provali iz nesretnika pa zarida glasom narikača.
Mladi ga čovjek odmjeri tužnim mirnim razborom u očima i potiho istisne iz stegnuta grla, zaštitnički grleći starijeg prijatelja iz gimnazije i krijući ga od radoznalnika:
– Čuo sam za Martu, Luka…
- Bila je tako lijepa…
- Jest, bila je.
- To je jedina žena koju sam ikada volio, Krešo. Znaš što to znači.
- Znam, Luka. I ja sam je volio, sjećaš se?
Luka se trgne. Istina, i on je bio zaljubljen u Martu, išla je s njim u razred, sjedili su u istoj klupi…ali ljepotica je izabrala njega, dvije godine starijeg frajera Luku Maglenovića, a Krešo je, vidjevši da ga Marta ne voli, završio studij i otputovao kao misionar u Afriku. Nedugo se vratio u Zagreb, došao na njihova vrata, pričao o svojim afričkim pustolovinama i egzotičnim običajima, a njegova se lijepa Marta krijesila na Krešine riječi. Rasipavala je tamnomodre iskrice iz svjetloplavih nasmijanih očiju i privijala se uz njega, muža svoga, ali on je osjećao da su nekako ta ženska gibanja upućena afričkim riječima i mistikama egzotičnih totema muškarca koji se odlučio boriti za svoju ljubav. Prisjeti se kako ga je tada s mržnjom prostrijelio pogledom – a on, Krešo, Krešo nije ništa činio: on je samo pričao svoju priču, zaljubljen u svoj tekst u opuštenoj atmosferi uz prijatelje i uopće nije bio muškarac – bio je dijete koje se raduje zajedništvu s dragim, bliskim osobama. Krešo nije uhvatio taj Lukin pogled i ostao je još neko vrijeme tkati svoje priče oko uzbunjenih ćutila ljubavnika i supružnika… a zatim otišao. Bilo je to proljetos.
– Tko…? Krešo! Mjesecima se nismo vidjeli! Ah, stari moj, sjeban sam ti u mozak, oprosti što se rano jutro vulgarno izražavam, znam da to ne voliš, ali u guzicu, drek, ubiiiit ću seheheheee! – provali iz nesretnika pa zarida glasom narikača.
Mladi ga čovjek odmjeri tužnim mirnim razborom u očima i potiho istisne iz stegnuta grla, zaštitnički grleći starijeg prijatelja iz gimnazije i krijući ga od radoznalnika:
– Čuo sam za Martu, Luka…
- Bila je tako lijepa…
- Jest, bila je.
- To je jedina žena koju sam ikada volio, Krešo. Znaš što to znači.
- Znam, Luka. I ja sam je volio, sjećaš se?
Luka se trgne. Istina, i on je bio zaljubljen u Martu, išla je s njim u razred, sjedili su u istoj klupi…ali ljepotica je izabrala njega, dvije godine starijeg frajera Luku Maglenovića, a Krešo je, vidjevši da ga Marta ne voli, završio studij i otputovao kao misionar u Afriku. Nedugo se vratio u Zagreb, došao na njihova vrata, pričao o svojim afričkim pustolovinama i egzotičnim običajima, a njegova se lijepa Marta krijesila na Krešine riječi. Rasipavala je tamnomodre iskrice iz svjetloplavih nasmijanih očiju i privijala se uz njega, muža svoga, ali on je osjećao da su nekako ta ženska gibanja upućena afričkim riječima i mistikama egzotičnih totema muškarca koji se odlučio boriti za svoju ljubav. Prisjeti se kako ga je tada s mržnjom prostrijelio pogledom – a on, Krešo, Krešo nije ništa činio: on je samo pričao svoju priču, zaljubljen u svoj tekst u opuštenoj atmosferi uz prijatelje i uopće nije bio muškarac – bio je dijete koje se raduje zajedništvu s dragim, bliskim osobama. Krešo nije uhvatio taj Lukin pogled i ostao je još neko vrijeme tkati svoje priče oko uzbunjenih ćutila ljubavnika i supružnika… a zatim otišao. Bilo je to proljetos.
– Krešo, prijatelju, zašto je to učinila?
– Ne znam, Luka, uistinu ne znam.
– Krešo…
– Reci.
– Ona te voljela, znaš to?
– Znam, i ja sam volio nju. Poput sestre mi je bila.
– Ne, ne lupetaj, Krešice, sestra se ne ljubi kako si ti nju ljubio – uvjereno zatrese glavom prodorno promatrajući mladića. Odjednom, licem se razlije nevjerica, iznenađenje, pa oluja.
Krešo se uzvrpolji, protrljavši znojne dlanove.
– Luka…
– Kako si znao, smeće jedno, kako si znao da se… – tu mu presahne glas.
– … ubila? – začu Krešin otužni šapat. – Vladimirov nećak je sa mnom studirao, a proveli smo noć zajedno. Ah, pa da. Ti i ne znaš: onaj debeli brkati u groznom kariranom odijelu koji te maltretirao dva sata glupim pitanjima o prošloj noći – to ti je inspektor Vladimir. Poznat je u tim policijskim krugovima … Filip je dakle nazvao ujaka zbog nekih njihovih osobnih poslova, a ovaj mu je rekao za Martu – ovdje mu glas čudno zatitra. – No to ti hoću reći: pa čak i ako je jesam ljubio onom ljubavlju koju mi pripisuješ, dobro znaš da ona nikad nije gajila takve osjećaje prema meni. Zato sam i otišao u Afriku. I… zašto ti ja opet to govorim? Koliko si me puta već optužio ni za što. Nemoj biti ljubomorni magarac. Nije li dosta već to da je izabrala tebe? Uostalom, ljudi nas gledaju. Dođi, idemo k meni na piće, blizu sam.
Luka dopusti da ga Krešo odvuče kamo želi. Odjednom postade silno umoran. Od svih žena, svih ljubavi, svih zvijezda i svih galaktika. Sakrio bi se negdje pod nokat sverazorni i pao utoma, pa ipak ne bi okove na krila. A ikarovska mu sudba ante portas…
– Ne znam, Luka, uistinu ne znam.
– Krešo…
– Reci.
– Ona te voljela, znaš to?
– Znam, i ja sam volio nju. Poput sestre mi je bila.
– Ne, ne lupetaj, Krešice, sestra se ne ljubi kako si ti nju ljubio – uvjereno zatrese glavom prodorno promatrajući mladića. Odjednom, licem se razlije nevjerica, iznenađenje, pa oluja.
Krešo se uzvrpolji, protrljavši znojne dlanove.
– Luka…
– Kako si znao, smeće jedno, kako si znao da se… – tu mu presahne glas.
– … ubila? – začu Krešin otužni šapat. – Vladimirov nećak je sa mnom studirao, a proveli smo noć zajedno. Ah, pa da. Ti i ne znaš: onaj debeli brkati u groznom kariranom odijelu koji te maltretirao dva sata glupim pitanjima o prošloj noći – to ti je inspektor Vladimir. Poznat je u tim policijskim krugovima … Filip je dakle nazvao ujaka zbog nekih njihovih osobnih poslova, a ovaj mu je rekao za Martu – ovdje mu glas čudno zatitra. – No to ti hoću reći: pa čak i ako je jesam ljubio onom ljubavlju koju mi pripisuješ, dobro znaš da ona nikad nije gajila takve osjećaje prema meni. Zato sam i otišao u Afriku. I… zašto ti ja opet to govorim? Koliko si me puta već optužio ni za što. Nemoj biti ljubomorni magarac. Nije li dosta već to da je izabrala tebe? Uostalom, ljudi nas gledaju. Dođi, idemo k meni na piće, blizu sam.
Luka dopusti da ga Krešo odvuče kamo želi. Odjednom postade silno umoran. Od svih žena, svih ljubavi, svih zvijezda i svih galaktika. Sakrio bi se negdje pod nokat sverazorni i pao utoma, pa ipak ne bi okove na krila. A ikarovska mu sudba ante portas…
10