BAJKA O PALUNČICI

Jednom davno živjela jedna djevojka Palunčica. Živjela je u selu jednog kraljevstva. Na drugoj strani kraljevstva, nasuprot dvorcu nalazila se duboka Začarana šuma u kojoj je jezero Gao. Legenda kaže da ako se okupaš u tom jezeru, ispunit će ti se najveća želja.
Palunčica je jako voljela brati cvijeće i voće u Začaranoj šumi. Ona je uvijek išla dublje u šumu. Jednoga dana, dok je šetala i pjevušila, naišla je na jezero Gao prvi put u životu. Bila je jako uzbuđena. Izula je cipele i umočila noge. Istoga trenutka s jezera se prema njoj počeo približavati zlatni čamac. Ušla je u njega. Tada su počeli snažni valovi i odvaljali su je skroz na drugu stranu. Kada je izašla, čamac je nestao. Ugledala je predivnu livadu ispred sebe i odmah je počela puniti svoju košaricu cvijećem. Kad se okrenula, ugledala je najljepši cvijet ikada. Otrčala je kako bi ga ubrala za svoju dragu majku, ali nije mogla. Cvijet je bio duboko u podnožju drveta jabuka i korijen mu je bio dug. Palunčica je vukla iz sve snage, ali ga je slučajno pustila pa se odbila o stablo iza sebe, a zatim propala u rupu. Ta rupa se nalazila iza cvijeta u podnožju stabla jabuke. Bila je neprimjetna jer ju je pokrivala trava. Palunčica je duboko propadala, a da toga skoro nije ni bila svjesna.

Zaustavila se na jednoj jako lijepoj, ali neobičnoj livadi. Tamo su bili VILENJACI. Letjeli su na oblacima, skakutali po gljivama-trampolinima preko čokoladne rijeke. Palunčica je mislila da sanja. Jako joj se svidjelo ovo mjesto. Prišao joj je jedan vilenjak i rekao: „Dobrodošla u Dol vilenjaka koji svi ovdje zovu Vilenjdol. Ovdje nema ničeg strašnog ili dosadnog. Zabava i igra su nam svima na prvom mjestu. Možeš ostati koliko god želiš, znaš, rijetko imamo posjete.” Palunčica se zadivila ljubaznošću vilenjaka na tom mjestu. Ovo je pravi raj za smirivanje živaca i samo za zabavu. Odgovorila je vilenjaku: „Hvala, ovdje se čini prekrasno. Ja sam Palunčica i došla sam sasvim slučajno. Živim u selu kraljevstva. A mogu li znati kako se zoveš?”

 „O, pa naravno. Ja sam Cvjetko. Svatko je dobrodošao ovdje, pogotovo tko voli zabavu. Idemo, ako želiš, pokazat ću ti Vilenjdol!”kaže vilenjak.
„Može! Samo mi molim te reci gdje je izlaz iz Vilenjdola jer ne mogu baš dugo ostati. Roditelji će se zabrinuti za mene”, odgovori Palunčica. 
„Ovako, Palunčice, Vilenjdol je jako velik. Izlaz je uvijek na onom istom mjestu gdje si i došla. Znači to je … hmmm … Evo upravo ovdje. Mi to uvijek označimo križićem ovako. Kad se budeš trebala vratiti kući, stat ćeš na ovaj križić i izreći čarobne riječi. Ja ću ti ih reći kad bude trebalo”, odgovori Cvjetko. On i Palunčica tada su krenuli. Vozili su se čamcem od mramornog kolača preko čokoladne rijeke, pošli su do malenih otvora (nečeg sličnog kao maleni gejziri, ali se unutra nalazi sapunica i iz njih izlaze baloni) i letjeli na balončićima, klizali po Ledenoj dolini i radili sve i svašta drugo i zabavno.
Nakon jednog sata, Palunčica je ugledala princa kako stoji na njezinom križiću. On je tek došao. Cvjetko je uzviknuo: „Ekipa, došao je princ Lukas!” Istoga trenutka su svi došli k njemu, svi osim Palunčice. Ona je, dok je trčala prema tamo, stala u nevidljivi balon na vrući zrak koji nije bio usidren i koji nakon što odleti ponovno postane vidljiv. Odletjela je i nije se mogla spustiti. A znate li možda zašto je ona tako brzo trčala kao muha bez glave? Zato što joj se potajno sviđa princ Lukas. Ona je vrisnula, a svi su se okrenuli i vidjeli je kako leti. Princ je odmah otrčao do malenih otvora, sjeo na jedan balon i odletio prema Palunčici. Sa svojeg balona (od čarobne sapunice) uskočio je u njezin (na vrući zrak). Palunčica nije mogla progovoriti niti jednu riječ. Bila je zadivljena i u šoku. Nije uopće očekivala da će još netko doći. Kraljevska obitelj je dosad jedina znala za ovo mjesto, a Palunčica je prva seljanka koja je saznala. No dobro, vratimo se na spašavanje. Dakle princ je shvatio kako ona nije vilenjakinja, nego ljudska djevojka pa ju je upitao: „Hej, što radiš ovdje? Poznajem li te?” Ona mu jedva nekako odgovori i nakloni se: „Vvaša Vvisosti, ja samm Palunčika, ne negoo ovaj Palunčica. Hehehe, doššla sam sslučajno. Ne poznajjemo se ossobno.” A princ je nasmijao i rekao: „ Hahaha, smiješna si. Pa, Palunčice; ti si prva seljanka koja je ikad došla ovamo. Nadam se da su te moji prijatelji lijepo primili.”

„Naravno, Visosti. Predivni su i vrlo dragi”, odgovori mu ona. A on će njoj: „Molim te da me ne zoveš tako. Zovi me Lukas. Ovdje me pogotovo možeš tako zvati, ali možeš i u selu. Idemo sada spustiti ovaj balon.” Palunčica ga je zaljubljeno gledala, i to više nije bilo neprimjetno. Sada je tek shvatila da je ovo želja koju joj je jezero Gao ispunilo (iako ima dvije) da vidi svoju ljubav i ode u neki čaroban svijet gdje su samo njih dvoje. Ovo nije baš isto tako, ali ovdje su samo oni ljudi, pa je na neki način to opet ispunjenje njezine želje. Princa je ovdje dovezao isti čamac, ali je njegova je želja da nakon što posjeti prijatelje u Vilenjdolu, kad se vrati kući, pronađe ljubav svojega života u roku od četiri dana. No, on se već zaljubio. U koga? Ne biste vjerovali, ali princ se zaljubio u Palunčicu koja je isto tako zaljubljena u njega.
On je, naime, umjesto da spušta balon odlučio iskoristiti priliku i reći joj to. Pa kaže ovako: „Palunčice, mogu li te nešto važno pitati?” A ona odgovori: „ Naravno.” On je upita: „Sviđam li se ja tebi imalo u smislu da si zaljubljena u mene ili išta slično. Zahtijevam potpuno iskren odgovor.” A što će naša Palunčica sada, mora mu reći istinu iako se ne želi osramotiti ili otkrivati svoje tajne. Ona mu ovako odgovori: „Lukas, gledaj, molim te mi nemoj to uzeti za zlo, ali stvarno sam zaljubljena u tebe. Ono što je najgore je to što sam ja obična seljanka, a ti si princ. To nikad ne funkcionira.” On se skroz iznenadio i odgovorio joj istim odgovorom. Oboje su se nasmiješili i zagrlili. Vilenjaci odozdo nisu shvatili što se događa pa su ih molili i vikali im da se spuste. Princ je odmah uhvatio konope i pomalo spuštao balon. Palunčica je bila presretna.

Kada su se spustili, Palunčica se sjetila kako se već odavno morala vratiti kući. Samo je otrčala do Cvjetka i pitala ga koja je čarobna riječ za vraćanje u kraljevstvo. Cvjetko odgovori: „Čarobna riječ je Bibidi babidi bu, ali zar već moraš ići, ostani još malo.” Na to mu ona kaže: „Ne , ne mogu, majka će umrijeti od žalosti i brige. Pokušat ću doći opet ubrzo i neću joj reći za Vilenjdol, ne brini se. Book!” Zatim je otrčala i nestala. Lukas je pitao Cvjetka: „Pa gdje je Palunčica, sad je bila ovdje?” On mu odgovori: „Pokušao sam ju zaustaviti, ali je otišla. Rekla je kako će joj majka umrijeti od brige što je nema.” Princ se pozdravio s vilenjacima i pošao za Palunčicom. Kada je izašao iz Vilenjdola, ugledao ju je kako se sprema ući u zlatni čamac. Zaustavio ju je i zajedno su sjeli u njega. Dok su se vraćali, pričali su o tome kako će uvjeriti Palunčicinu majku gdje je bila, a da joj ne spominju Vilenjdol. Dosjetili su se! Baš tada su došli do druge strane obale. Tamo je bio prinčev konj. Princ i Palunčica su zajahali i otišli do njezine kuće. Na sreću , majka nije umrla od brige. Naravno da je bila zabrinuta, ali dobila je obrazloženje. Jako se iznenadila kada je vidjela princa Lukasa na svojim vratima. Palunčica joj je rekla: „Majko, o draga majko; žao mi je što sam te zabrinula. Zadržala sam se u Začaranoj šumi jer sam susrela princa i otišli smo do jezera. Poveo me ne svojem konju i dok smo razgovarali, zaboravila sam da se moram ubrzo vratiti kući. Evo, donijela sam gljive, jabuke, jagode i par ljiljana za tebe i baku.” Majka joj odgovori: „Hvala ti, dušo moja, ali molim te drugi put pripazi.”

Loading...

Zatim se princ ubaci: „Oprostite, gospođo, Mogu li molim Vas odvesti Palunčicu u svoj dvorac na kratko?” Ona mu odgovori: „Naravno, Visosti.” On odvede Palunčicu u svoj dvorac i upozna ju s roditeljima.
Nakon nekoliko dana viđanja i druženja kao par, princ Lukas je zaprosio Palunčicu. Ona je pristala i postala je njegova kraljica. Kad su se vjenčali, dobili su sina i kćer blizance kojima su najviše voljeli provoditi vrijeme u Vilenjdolu. Vilenjaci su se obožavali igrati s njima. Svi su živjeli dugo i sretno.

Loading...

Loading...

Antea Jurić

Loading...

GUMENA RUKAVICA

Prije puno godina jedan je čarobnjak imao svoju špilju u kojoj je radio napitke i izmišljao nove čarobene strojeve. Njemu su strojevi bili zanimljiviji od napitaka jer su mu napitci bili dosadni i smrdili su. Imao je razne strojeve, ali ni jedan mu nije bio dovoljno dobar. I tako je jednoga dana odlučio da će napraviti novi stroj i da će taj stroj biti najbolji i najčarobniji ikada. Odmah je krenuo raditi.

Nakon par tjedana radnje, uspio je. Napravio je svoj stroj i bio je jako zadovoljan. Taj je stroj  nazvao po svojoj baki koja se zvala Guma Na-Rukama. Pa se stroj zvao GUMENA RUKAVICA. Ali ta se rukavica razlikovala od drugih. Bila je samo jedna, a ne dvije. Bila je plave boje, a tada, u to vrijeme nije postojala ni jedna gumena rukavica plave boje. A najvažnije je bilo što je imala čarobnjakov zaštitni znak na sebi.

Loading...

Ta je rukavica mogla upravljati cijelim svijetom, s njom se moglo sve. Čarobnjak je odlučio isprobati. Htio je s njom stvoriti pticu u kavezu i uspio je.

Zatim je zaželio dječaka kao pomoćnika i imao ga je.

Mogao je imati sve što je želio. S rukavicom je činio puno dobrih djela. Bio je sretan.

Nakon više godina provedenih s dječakom i s pticom, čarobnjak je ostario i osjećao je da će uskoro umrijeti. Napisao je pismo dječaku u kojemu je stajalo:

  Dragi moj dječače,
Moram ti priznati da nisam baš svoj i da više nisam mlad kao prije. Zato sam otišao na jug. Mislim da me uskoro neće više biti, zato ti pišem ovo pismo u kojemu ti ostavljam sve ono što posjedujem, pticu, radionicu, svoje napitke, sve strojeve i jedan stroj koji je jako poseban. Zove se GUMENA RUKAVICA. To je moj najvažniji stroj koji sam napravio i zato, kao i sve ostale, ostavljam tebi, dragi dječaće. Sve upute o mojim rukotvorinama ćeš naći u knjigama na policama.
           Čuvaj mi se!                     Voli te tvoj čarobnjak!😘

Dječak nije mogao vjerovati. Nije znao što će pa je odlučio da će pročitati sve njegove knjige da nađe neki napitak ili stroj te da može spriječiti njegovu smrt. Nikakvog napitka nije bilo. Dječak je prešao na strojeve. Nakon nekoliko se sjetio da je u pismu pisalo da je gumena rukavica njegov najdragocjeniji stroj. Potražio je malo što piše o njemu. I jedino što je pisalo je bilo da može sve.

Dječak je otišao na jug za čarabnjakom. Dugo je vremena putovao. Ali isplatilo se! Naišao je na čarobnjaka koji je ležao na podu. Bio je mrtav. Dječak je bio tužan. Izvadio je rukavicu, navukao na ruku i zaželio da čarobnjak oživi i da živi vječno. U tom je trenutku čarobnjak zakašljao i ustao. Zagrlili su jedno drugoga i sretni otišli kući.

I tako su oni skupa sretno živjeli. A rukavicu su uokvirili i objesili na zid. Tako da kad god vide gumenu rukavicu da se sjete najdragocjenijeg trenutka u njihovu životu.
 

ĆUP U ŠUMI
             Bila jednom davno djevojčica Marica. Živjela je s ocem u kući koju joj je djed napravio. Majka joj je umrla kada je imala 3 godine. Usprkos tome svaki dan je bila vesela i rijetko je bila tužna.
             Prošlo je puno vremena i Marica je već imala 10 godina. Već je bila zima. Jednog dana otac joj je rekao da pođe u šumu po drvo i grančice da zapale vatru. Šuma nije bila daleko od njene kuće pa je Marica pristala. Krenula je i ubrzo stigla u šumu. Kada je skupila drvo i grančice, uputila se nazad prema kući. Na putu je vidila nekakav čudan sjaj koji nikada do tada nije bila vidjela. Išla je prema njemu iako je znala da će se otac zabrinuti. Približavala se polako. Kada je sligla najbliže što može, vidjela je ćup zlata. Bila je uzbuđena jer joj je otac govorio da je čak i malo zlata vrjednije od njihove cijele kuće. Uzela je koliko je mogla ubaciti u džepove, u ruke i čak u kapu na glavi. Kad se Marica vratila kući, ona i otac su bili jako sretni, ali nije znala da je to vještičino zlato i nije vidjela njenu kuću.
Vještica se jako naljutila iako nije znala tko joj je uzeo zlato. Tako je sljedećih nekoliko dana sva hrana okolo šume uključujući i selo u kojem je Marica živjela bila pokvarena, sve biljke su uvenule, sva voda uprljana. Kada se to već događalo oko tjedan dana Marica je zaključila da bi trebala vratiti zlato. Mislila je tako jer su svi loši događaji u njenom selu počeli kada je ona uzela zlato.
Otac joj u tom trenu nije bio kod kuće. Odmah je uzela svo zlato.Trčala je što je brže mogla. Kada je stigla u šumu dugo je tražila ćup sa zlatom. Napokon je ugledala sjaj ćupa s zlatom. Ćup je bio napola prazan zbog onoga što je Marica bila uzela. Na njenu sreću vještica nije bila kod kuće. Stavila je zlato u ćup i otišla kući. Vještica se vratila tu istu večer i bila je začuđena i sretna.
Sutradan se sve oko šume i u Maričinom selu iznenada vratilo u normalu. Ljudi su kasnije godinama pričali o tom čudnovatom događaju. A Marica je nastavila živjeti sretnim životom sa svojim ocem u njezinu malom selu.

IVO DERANJA, 6.C