Četrnaesta knjižica u ediciji DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu. Dvije autorske priče iz ženskog/muškog kuta. Glavna urednica: Sanja Miloloža

Ina Randić Đorđević, Dvije priče

Mrežna biblioteka DPHJ vam predstavlja: Profesori pišu 14. knjižica (za mjesec travanj) Ina Randić Đorđević, Dvije priče Za nakladnika: Branimir Romac, predsjednik DPHJ-a Glavna urednica: Sanja Miloloža Fotografije: privatna zbirka Ine Randić Đorđević Logo DPHJ-a: Hrvoje Miloloža Grafičko oblikovanje, lektura, korektura i mrežna prilagodba: Sanja Miloloža Zagreb, 14. travnja 2022.

ON: Dok je odlazila u bijelom taksiju, polako sam krenuo kući. Pet sati ujutro i nije neko doba za važne odluke, a to sam, ipak, redovno činio. Odlučio sam se maknuti od nje. Udaljiti. Smanjiti intenzitet našeg, pa, druženja. Iako je i samo to čudno.. Nismo prijatelji koji se povjeravaju i pomažu, nismo toliko bliski. A nismo ni par,&nbsp;nikako. Kada bih baš trebao definirati, rekao bih da smo ista ekipa i da među nama postoji privlačna konverzacija. I to je sve. Ništa zanimljivo, nema odnosa punog patetike i dramatike, nema svađa ni pomirenja… Dobro, jesmo se. Jednom…

ONA: Kada je došao taksi, brzo sam i bez oklijevanja krenula, nisam se pravo ni pozdravila, više sam mahnula rukom puštajući ga na nekakvoj stanici, i ne osvrnuvši se. Kao da mi nije stalo. Jedina isprika koju trenutno mogu smisliti jest ta da ne volim rastanke. A ovo je bio rastanak. Ne na uobičajen način, ali dobro sam znala da je tu točka. Čvrsto sam odlučila da više neću računati na njega… – I, kakav je bio taj privatni party? – upitao me taksist. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A ono… i nije nešto.. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Pa da, brzo se vraćaš.&nbsp;

–&nbsp;&nbsp;Ne, ozbiljno, ako te ikada budem, ono, počela tlačiti, molim te, reci mi. Draže mi je da me odjebeš, to je iskrenije i bezbolnije. Nisam joj ništa odgovorio. Iskreno, baš je bio dobar osjećaj slušati ju kako traži potvrdu da uživam u našem druženju. Naprotiv, ne samo što sam se pravio blesav, nego sam bio čak i sam sebi, pomalo odbojan. Već sam se pomirio sa sobom i ne želim se mijenjati iako mi poslije bude krivo što sam takvo pseto. A jebiga… ONA: Stigao je moj taksi. Pozdravila sam ga i, ne okrenuvši se, krenula prema automobilu. Nisam se osvrnula, nisam mahnula, ništa.

Naizgled hladno i bez žaljenja. Ali, dok sam pozdravljala poznatog taksista, jedva sam slagala suvisle rečenice. Bilo mi je teško, kao da nosim olovni teret čiji okrhnuti rubovi bride mojim tijelom. Znala sam da je gotovo. To što uopće nije niti postojalo. Predodređena sam za čuvaricu samoće. Oni koje volim, nestaju, slučajno ili namjerno, tek ih jednoga dana nestane iz mojeg života. Moglo je biti i drugačije…

pametno. Uopće se ne trudi, to je njegova bit. Lažni junak Balaševićevih stihova. ON: Iako sam joj rekao da neću pričekati taksi, nekakav klošar je bio na stanici pa sam ostao. ONA: Iako mi je rekao da neće pričekati taksi, nije me htio pustiti samu. Dobar je on, samo što neće priznati. ON: –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;I tako. – rekla je pogledavajući prema smjeru odakle se trebao pojaviti taksi. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ma šta ''I tako'', što ti to znači, koja je to fora?&nbsp;

–&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ah, to kad nemam što pametno reći… –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A sada kao nemaš? – jebiga, ne mogu se, a možda i ne želim, potpuno otkriti pred njom. Bježim u zajebanciju. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;A ono… ONA: Rekao mi je da mu nije ni do čega, da mu se živo fućka za žene. Da je beznačajan, kroner na pravom putu da postane alkoholičar. Da pije od jutra, pred marketom, u parkiću, na poslu. Navečer s ekipom, sa mnom. Šteta. Ponekad se pitam što to pametne ljude gura na samo dno. Jer, on je pametan, u to nema sumnje. Htjela sam mu pokazati kako mi je stalo do njega unatoč njegovoj potpunoj ravnodušnosti.

Ina Randić Đorđević. Rođena je 1979. godine u Rijeci, diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te stekla zvanje profesora hrvatskoga jezika i književnosti. Od 2007. godine radi u Osnovnoj školi&nbsp;Kostrena, a od 2012. voditeljica je Županijskog stručnog vijeća učitelja Hrvatskog jezika Primorsko-goranske županije (istok). Profesionalni put validira napredovanjem u zvanje mentora 2015. te savjetnika 2020. godine. Suautorica je odobrenih udžbenika od 2013. godine, a od 2016. mentorica pristupnicima za polaganje stručnog ispita. Živi u Kostreni i aktivno je uključena u kulturni život zajednice. Od 2007. do 2018. članica je Odbora za kulturu, odgoj i obrazovanje, a od 2021. glavna urednica portala Naša Kostrena. Dobitnica je Godišnje nagrade Općine Kostrena, Nagrade Primorsko-goranske županije za najbolje odgojno-obrazovne djelatnike te trostruka dobitnica Nagrade MZO-a za najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike u Republici Hrvatskoj. Smatra se sretnicom jer se i u profesionalnom svijetu uspjela okružiti divnim ljudima, kolegicama i prijateljicama koje su joj podrška i inspiracija.

Odavna već osjeća da ju on poznaje. Onako iznutra, jako dobro. Uvijek romantično zadržava dah gledajući Rhetta Butlera i Scarlett O'Haru. On je za nju Rhett. Pronicljiv, iskusan, u svakom trenu zna što ona osjeća i kako rasuđuje. Čovjek koji zna voljeti. On je njezin Rhett. – Imaš li još koju fintu? – gleda ga s poluosmijehom. Ruka miluje koljeno, dolazi do vrha, vraća se, miluje svaki centimetar ugode. Tjera ju da se osjeća dobro i ona se osjeća dobro. I sretna je. I boji se. Hladna, nervozna, bezbrižna. Sve je tek igra na poljima djetinjih misli, bez obaveza i težine. Pita se što on hoće, što želi. I on je još uvijek opušten i ne podiže zidove. I smiju se. Dobro se osjeća. On ju zagrli, očinski, a ona se skutri pod njegovim plećima.&nbsp;

Tako joj je dobro. Zaštićena i zagrljena. A zatim je lakoća izmigoljila iz pješčanika, tek su se malo razdvojili, sitno, neprimjetno, a golemo. Sjedili su i dalje jedan pokraj drugoga, ali on se okrenuo malčice nadesno, ona malčice nalijevo i trenutak je prošao. Tada je već otprilike znala što bi trebala učiniti, a što želi učiniti. Trebala je otići, željela je malo ljubavi. Znala je da će se poniziti, nije marila. Nekad je snivala o tome, a sada je željela samo da poslije ne žali za propuštenim trenutkom. Naslućujući praznine koje čekaju, progutala je razum.&nbsp;Uskoro se opet miluju, ali nisu više nedužna djeca, čitaju se namjere satkane u svakom dahu i pogledu. Ona ga dotiče, želi da mu bude lijepo kao njoj, želi da bude iskren kao ona. Igraju se. Glume. Grade

–&nbsp;Znaš, to uopće nije istina. Baš me briga, doista, što ti misliš. Samo sam ti htjela reći zašto čuvam poruke dragih ljudi. Rekao je nešto kao ''ok, ok'', zapravo promrmljao, i napravio dva-tri koraka. To me nerviralo, stojimo u pet sati ujutro na glupoj stanici i on je na razdaljini kao potpuni stranac. Dođe mi da vičem, od gluposti! ON: Iako mi se ta njena ljubav prema SMS porukama čini budalastom, u tom sam trenutku želio da čuva i poneku moju poruku. Egoistično, priznajem. Pogotovo ako se uzme u obzir da je te noći došla na moj poziv, a da joj nisam pružio što je željela.&nbsp;

Dapače, objasnio sam joj da sam sit svega: dizanja ujutro, ekipe, posla, pive pod marendom, pive za ručak i nakon njega, žena koje se napadno nabacuju, svega.&nbsp;Negdje kod 'žena koje se nabacuju', prekinula me je: –&nbsp;&nbsp;&nbsp;Joooj, nadam se da ne misliš da sam i ja jedna od njih. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ma nisam mislio na tebe. – odgovorio sam joj. Da nisam toliko bezvoljan ili da sam onaj otprije tri, četiri godine, rekao bih joj da se nje nikada ne mogu zasititi. Ali, možda bi samo ironično podigla obrve, da, tako bi postupila. Pogledom bi mi rekla da tako jeftine fore kod nje ne pale ili da od mene očekuje više od istrošenih klišeja.&nbsp;Ali, nisam to rekao, nisam ništa rekao kako bih ju razuvjerio.&nbsp;

I ona je voda koja se razlijeva, zemlja koja se urušava, ubija se i ljubi ga: oni se ljube, lijepo, neopisivo, duboko i nevažno. U trenu odlučuje da se dovoljno ponizila, ustaje i odlazi. Ne okreće se. Često misli o tome i viđa ga, često. Ne razgovaraju o tome, ne razgovaraju gotovo uopće. Izbjegavaju se, djeca u oklopima odraslih. Kada ga potajice promatra, želi se uvjeriti da je jednom bio njezin i ona njegova, u jednom trenu u kojem su ruke grlile prije zidova. Bio je to trenutak, mrvica ukradena sjećanja, sekunda koja traje u izgubljenim dnevnicima.

ON: Stigao je i taj taksi, ona me jedva pozdravila i uletjela unutra. Stigao sam tek vidjeti da je taksist neki mladac. I da joj se nasmiješio pozdravljajući je, onako kao kad nekoga već dobro poznaješ i planiraš sljedeći korak. Palo mi je na pamet da je pogrešno sjela, trebala bi sjediti straga. Lijeno sam krenuo kući. Žene su naporne, teško ih je pratiti, uvijek nešto žele. Iako, nema dubljeg mira od onog kada ti žena koja te voli dopusti da zaspiš na njenim prsima…

ONA: –&nbsp;&nbsp;I, kakav je bio taj privatni party? – upitao me taksist. –&nbsp;&nbsp;A ono… i nije nešto.. –&nbsp;&nbsp;Pa da, brzo se vraćaš.&nbsp; –&nbsp;&nbsp;Hmm da. A tebi, kakva je danas noć? –&nbsp;&nbsp;Ma, danas su uobičajeni kroneri. I ti, kao ugodno iznenađenje. Čavrljali smo, na pristojnoj udaljenosti od granice flerta, bezopasno i površno. Gledala sam kako ulične lampe hitaju jedna za drugom, a ja stojim, stojim sama.

–&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ma, ne zanima me. Vjeruj mi, boli me k***c za sve. – prekinuo sam je. Zvučala je suviše ozbiljno, kao kad zaključaš one male lokote koji ničem ne služe. Samo što je njezin glas zaključavao tisuće lokota moje slobode. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ma ne, slušaj, baš me briga što ti želiš ili ne. Ovo je lijepo i meni je važno, a ti poslušaj pa zaboravi – zastala je da dođe do daha – nakon što pričam s tobom, nekako, nadahneš me. Ti si mi poput inspiracije. Ti si moja muza. Nakon tebe, pišem.&nbsp;– sad joj se valjda učinilo previše nježno pa je samo dodala: – Ipak nisi za baciti, ako nekoga, makar to bila ja, nadahnjuješ. Klimnuo sam glavom, a malo kasnije namjerno sam podrignuo onako glasno, kao najprimitivnija seljačina.&nbsp;

Ona je pričala dalje, o nekim poznanicima, SMS porukama, o… Nisam je posve slušao. Razmišljao sam o tome što je rekla. Da sam njezino nadahnuće. ONA: Mislim da ga se nije dojmila moja vrlo, vrlo iskrena izjava. Nastavila sam pričati i uskoro smo pričali o porukama koje čuvam u mobitelu. Nije mu bilo jasno zašto brijem na poruke. –&nbsp;&nbsp;&nbsp;Nije da brijem, nego čuvam poruke koje me razvesele. Imam ih desetak koje su mi zbilja drage. Neke su stare po tri, četiri godine… –&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ti nisi normalna! –&nbsp;&nbsp;Vidiš, na primjer, kada sam razbila auto, prijatelj mi je poslao poruku da je glavno da meni nije ništa i da će me on voziti kuda god trebam…

ON: Kada sam je upitao što je mislila reći, naljutila se, uspravila i odmakla: –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Mislila sam te pitati gdje si ti u svemu tome, što ti imaš od te naše priče? Priznajem da mi je super pričati s tobom, volim tvoje ruke, volim kada me zagrliš jer mi je to sada potrebno, ali gdje si ti? Više me nije gledala, ta je pitanja postavljala sama sebi i nekom odrazu želja koji se zrcalio u mraku A ruke, hmmm, što to ima u njima da ih tako voli? Opet sam ih krišom pogledao, kao da to nisu moji prsti. Ona voli te ruke i te ruke kao da više nisu dio mene.. ONA: Naravno da&nbsp;mi nije odgovorio. Taj čovjek ima dara za apstraktne razgovore, ali

koliko se god vješto izražavao, kada očekujem potpunu iskrenost, onako ogoljelu i okrutnu, tada se povuče. Nema odgovora. Frustrirajuće, pogotovo s obzirom na to da ne gajimo nikakve međusobne flertovske tendencije. On nije svjestan koliko je privlačan ženama. Dakako, ne tjelesno. Zapravo djeluje prilično jadno: visinu kvari poveći pivski trbuh i kronični nedostatak mišića na rukama, ramenima, leđima… Jedino što je na njemu dobro, to su njegovi divni, dugački prsti i zgođušno lice, ali i ono je pokvareno hladnim, podcjenjivačkim pogledom. Zapravo, taj njegov prosječni izgled tek je maska za taj neuhvatljivi, divlji i pomalo nihilistički duh kojim zrači. Privlači žene jer posjeduje snagu kojom nas tjera da se osjećamo važno, lijepo,

–&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Hmm da. A tebi, kakva je danas noć? –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ma, danas su uobičajeni kroneri. I ti, kao ugodno iznenađenje. Taksist je bio mlađahan, ne bih mu dala više od dvadeset i pet, ali obično me vozi noću pa mi je percepcija iskrivljena tamom... Mlad, simpatičan i jako sigurno vozi. I brzo. Uživam u dobroj brzoj vožnji. Pa, i u našim razgovorima. Nikada ništa više od toga, a nadam se da i neće biti jer mi je dobro ovako. Na lagano uzbudljivoj distanci. Nešto više postalo bi naporno, a toga imam i previše… ON: Sunčeve se zrake već odavno smucaju po sobi. Na satu je podne i kvarat. Dobro, vrijeme je za ustajanje. Tako to nekako počinje. Osim kada sam u jutarnjoj šihti.&nbsp;

Onda je jebeno teško ustati u sedam ujutro. Jebiga, ja sam nekakav noćni tip. Normalno funkcioniram tek duboko u poslijepodnevu. ONA: Bilo je… tako. Možda sam očekivala previše? Uvijek je to posljednje previše. Rekao mi je da mu je dosta djevojaka, da ga uopće ne zanimaju, da previše kompliciraju. I da bi želio imati dijete, sina. Mislim da ima krivu predodžbu o djetetu. Dijete ne bi trebalo sređivati život roditeljima, već obrnuto. Ne može te dijete izvući iz blata. ON: Ležala je pokraj mene i uništila savršeno ugodan trenutak:

zidove. On ponavlja njezine kretnje Lijepo im je. Iskusan je, zna što joj se sviđa. Pomalo joj je neugodno. On spominje njezino ime, odmahuje glavom i nastavlja. Njegova je ruka došla do ruba razuma. Ona ju ne miče. Ostavlja ga i ne želi njegove snove. Uzima joj ruku, nježno, igra se njome, uživa. Nije ju briga što drugi možda i ne gledaju. Nekoć je bila zaljubljena, a sada uživa plodove svojih davnih sanja. Ljubi mu obraze, a njemu je luckasta mala djevojčica. Boji se i osjeća kako treba stati, kako treba ustati i otići. Sačuvati ponos, udaljiti se. Ne, ipak se prepušta osjećaju; želi biti njegova, da ju on voli, da to potraje, da nikada ne prestane ova noć.&nbsp;Zna da na dlanu drži tek treptaj od vremena. Ljubi ga ponovo, dječje, u obraze, prikuplja hrabrost, no poljubi ga tek u kut

usana, a on se primakne, okreće prema njoj i tada se prvi put poljube. Zavodljivo. Možda joj je dlanovima primakao lice. Možda ju je nježno pomilovao. Neobično. I onda se ona opet smije. Blebeće, smetena. Osjeća se iskorišteno i kapci se spuštaju od težine. Govori da će otići, ali ne odlazi, pita ga treba li otići. On joj se smije, udaljeno i neiskreno iza&nbsp;podignutih zidova. Ona sada zna da treba otići, ali neka tvrdoglava gorčina zna da još nije sve napravila, a sutra je ionako novi dan. Ustaje pa sjedne na njega, licem okrenuta prema njegovu, prsa o prsa, muškarac i žena; naginje se, primiče. Pogledi se sudaraju u nerazumijevanju. Rukama miluje obraze dok se njegove lijeno odmaraju, ne grle. Pita ga hoće li ju zagrliti. Ne da mu se, kaže.

–&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Dobro, reci mi, molim te, koji k***c se tu zajebavaš sa mnom? Protrnuo sam, od nje nisam očekivao to pitanje, nije se valjda zaljubila?? –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;? –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ne moraš mi odgovarati ako nećeš ili ne želiš. U jebote. Što da joj kažem, ma koji joj je, bar ne inzistira na odgovoru… Pričala je nešto bez veze, o književnosti. Pristojno sam joj rekao da me to više uopće ne zanima. Pa je prestala, svaka čast, još uvijek zna kada treba stati. Proteklo je vrijeme, nisam mogao izdržati: –&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;OK, možeš mi reći što si mislila kad si rekla da se poigravam s tobom?

ONA: Nama je potrebna čitava vječnost da se razumijemo. Na primjer, iskreno sam ga pitala zašto troši vrijeme na mene, pa nije on dobar Samaritanac. On, je, naravno, to pitanje potpuno pogrešno shvatio. Pitao me što sam konkretno željela reći kada sam ga pitala zašto se poigrava sa mnom. Kao prvo, pitala sam zašto mi je na usluzi kada mi zatreba, zašto je već nekoliko večeri proveo sa mnom, zašto mi pruža sve ono što mi u ovome trenutku treba? Oboje dobro znamo da među nama nikada neće biti ništa, nismo mi jedno za drugo. Meni je bilo potrebno malo nježnosti, razgovora i pokoji zagrljaj. I to sam dobila. Od njega.&nbsp;

Bio je to trenutak. Nabijen erotikom, dječjom igrom. Sve nevino, makar prividno; bili su na trenutak oni. Bila je sretna, no cinična, naizgled hladna, ironična. Bila je glumica, prikrivala je strah. I svoje sumnje. U isto vrijeme nije joj stalo i stalo joj je. Polumrak, glazba, spontano kako samo mladost dopušta. Čovjek kojeg je preboljela prvi, drugi put; čovjek kojeg se nikada ne može zasititi. Ni sada, nakon svega… Kotrlja se sjećanjima ono uzbuđenje kojeg se tada nije sramila. Pognuta glava i ruka, sklopljena u šaku, počiva na čelu. Podbočena u sjećanjima. Nevjerica.

– Baš su ti lijepe ruke. Obožavam dugačke prste. – rekla je i ruka je ostala na njezinu bedru. – To je taktika, nije li? Samo da ruka bude tu?! – smijali su se. Ništa pametnije ionako nisu mogli raditi. – Znaš li ti bolje? – ili tako nekako, počelo je. – Sad ću ti pokazati fintu. Stavim ruku baš tu i spustim nogu i ti onda moraš staviti svoju ruku preko moje… Zaista, pomišlja ona, dođe nekako prirodno da isprepletu noge. Smijala se. Iskrena, otvorena, nije krila i nije se sramila.&nbsp;

Name

Safari may block some audio or video from playing automatically and ‘read to me’ will skip these. You can configure this in Safari’s preferences.