Book Creator

ANA

Renata Kos

Ovo je priča o djevojčici Ani.

Priča je nastala u sklopu eTwinning projekta This Is Your Fairy Tale
(Bu Senin Masalin).

Jednom davno, u jednom malom gradu na obali velike i duboke rijeke uzdizao se dvorac. Dvorac je pripadao grofu. Grof je bio vrlo bogat pa je imao još jedan dvorac na selu. Tako su grof i njegova obitelj ljeti živjeli u dvorcu na selu, a zimi su dolazili u gradski dvorac.
U svakom od svojih dvoraca grof je imao cijelu četu posluge kao što je i bio običaj u to vrijeme. Bilo je tu vrtlara, konjušara, kovača, kočijaša, sobarica, glavnih i pomoćnih kuharica, pralja, služavki. Grof je imao i svoju osobnu gardu koja je pratila i čuvala njega i njegovu obitelj.

Grof je bio vrlo zaposlen. Bavio se trgovinom i uvozom robe s Dalekog Istoka. Dok je on radio, grofica se bavila slikanjem. Voljela je boraviti vani i slikati prirodu. O njihovoj djeci brinule su dadilje i učitelji.

Grof i grofica često su priređivali zabave za svoje prijatelje i poznanike. Na tim zabavama bilo je obilja hrane i pića, svirali su samo najbolji glazbenici. Zabave bi potrajale do ranih jutarnjih sati.

Prije i poslije zabave posluga je imala pune ruke posla. Trebalo je oprati svo to suđe, oribati i ulaštiti podove, oprati prozore, ulaštiti namještaj i pribor za jelo, pripremiti svu tu hranu. Trebalo je paziti da vatra u kaminima tijekom noći ne ugasi, a opet da gospodi ne bude pretoplo. Taj zadatak je povjeren Ani.

kamin

Ana je bila gotovo dijete, imala je samo 13 godina. Bila je najstarije dijete svojih roditelja. Kad je imala 10 godina, roditelji su je poslali u grad za služavku. Prvo je radila kod jedne slastičarke. Ali slastičarka se razboljela, prodala svoju slastičarnu i otišla u hospicij. Tako je Ana ostala bez posla i krova nad glavom. Bila je tužna i usamljena. Doma se nije mogla vratiti. Znala je da roditelji računaju na nju i novac koji im šalje. Silno su joj nedostajale mlađe sestre, naročito najmlađi brat. Tumarala je gradom i put ju je odveo na obalu velike i duboke rijeke. Iako je bila zima, dan je bio topli i sunčani. Sunce se ljeskalo na površini rijeke. Rijekom su plivali labudovi i patke. Ana je sišla do rijeke.

- Dođite, imam finog kolača.

Zvala ih je Ana k sebi mrveći kolač.
Prvi je doplivao najveći labud, a za njim svi ostali. Patke su ostale podalje i čekale svoj red. Ana je izmrvila gotovo sve što je imala u svom zavežljaju. Ostavila je samo jedan mali komad kako bi ga pojela za večeru. Tada je ugledala jednog mladog labuda koji je ostao bez kolača.

- Dođi maleni, nemoj se bojati. Ima i za tebe.

Rekla je Ana i pružila ruku s kolačem koji je ostavila za večeru.
Labud je bojažljivo doplivao do Ane. Nježno je kljucnuo, progutao komad kolača i rekao.

- Hvala, jako je ukusno. Zašto si ovdje sama?

Pitao je labud radoznalo.
Ana mu je ispričala kako je ostala bez posla i krova nad glavom.

- Neki dan je ovdje bila grofica. Čuo sam kako se žalila svojoj sluškinji da su ove zime zbog bolesti ostali bez pola posluge. Možda bi mogla otići u dvorac i pitati za posao.

- O hvala ti, hvala.

I tako je Ana otišla u dvorac i pronašla novi posao i novi dom.