Knjiga mog djetinjstva
- učitelji za učenike -
OŠ "Ivo Lola Ribar" Labin
Godina čitanja
- učitelji za učenike -
OŠ "Ivo Lola Ribar" Labin
Godina čitanja
Loading...
Ove smo godine, malo za promjenu, dali domaću zadaću učiteljima i djelatnicima škole. Željeli smo da napišu nešto o najdražoj knjizi svog djetinjstva, da obrazlože zašto je to baš ta knjiga i zbog čega smatraju da je čitanje važno.Uživaj u čitanju, možda se neka od ovih knjiga jednom nađe i na tvom popisu najdražih!
Krenimo...
Loading...
Knjiga koja je obilježila moje djetinjstvoVeć kao vrlo malu djevojčicu mama me vodila sa sobom u knjižnicu. Jedva sam čekala da mama pročita posuđene knjige i da opet posjetimo knjižnicu. Svaki je put posudila jednu knjigu i za mene. Jedva bih dočekala doći doma da možemo zajedno pročitati knjigu.
Iako sam od rane dobi puno čitala, svoju najdražu knjigu pronašla sam u osnovnoj školi čitajući lektiru. Bila je to knjiga Heidi spisateljice Johanne Spyri. Već pri pogledu na naslovnicu knjige znala sam da će mi se knjiga svidjeti. Kako sam i sama provela djetinjstvo na selu, mogla sam si s lakoćom dočarati sve Heidine avanture provodivši svoje djetinjstvo na planini. Knjiga njeguje istinska prijateljstva, dobre obiteljske odnose i dobre karakteristike divne djevojčice. Prikazuje Heidi kao vrlo osjetljivu djevojčicu koja ima izrazito plemenitu narav. Njeno prijateljstvo s nepokretnom djevojčicom moglo bi svima pokazati kako je dobro biti velikodušan. Ovu knjigu bih preporučila svima jer dotiče ravno u dušu. Danas kad smo nažalost okruženi lošim stvarima možda bi nas Heidi opomenula i potražila u nama nešto dobro. Nešto što svi imamo u sebi ali je to često negdje duboko zakopano. Ona nam zapravo dokazuje da prava ljubav i prijateljstvo opstaju. Poručuje nam da njegujemo naša prijateljstva i uložimo cijelog sebe u takva prijateljstva. Uči nas da nije važno imati stotine prijatelja. Dovoljno je imati nekolicinu onih pravih prijatelja na koje se uvijek možeš osloniti. Zamisli se malo, baci mobitel iz ruke i nazovi prijatelja na kojeg tako često misliš. Izađi u prirodu, udahni duboko i na tren zamisli da si na planini s Heidi bez ikakvih briga. Kako bi ovaj svijet bio divno mjesto kad bismo cijenili ono što imamo. O tome nas uči Klara, djevojčica koja je nepokretna i ima samo jednu želju. Heidi joj pokušava pomoći i djevojčica joj je na tome jako zahvalna.
Je li Klara prohodala ili ne, nažalost ne mogu Vam reći, doznajte sami! Uzmite knjigu u ruke, uronite u svijet mašte jer svaka Vas knjiga može nečemu naučiti. I zato čitajte, čitajte, čitajte! Naš dragi pjesnik Tin Ujević nije uzalud govorio da knjiga nije hrana već poslastica!
Andrea Basaneže, učiteljica u produženom boravku
Najdraža knjiga mog djetinjstva
Kad sam bila malena, bila sam nekakava mješavina “normalnog” i “čudnog” djeteta, a takav je bio i moj izbor za čitanje. Ona “normalna” strana izuzetno je voljela romane iz serije “Pet prijatelja” dječje autorice Enid Blyton i gutala njihove avanture, a kasnije i sve ikad izdane dnevnike Adriana Molea spisateljice Sue Townsend, koji tako lijepo i s puno pametnog humora prikazuju unutarnji život jednog adolescenta.
No, “čudak” u meni ipak je najviše volio popularnoznanstvenu knjigu “Kozmos” autora Carla Sagana. Budući da, zamislite, tada nije bilo Interneta i Googlea, jedini način da saznate nešto o onome što vas zanima bio je otići u knjižnicu. Privukle su me lijepe fotografije u toj knjizi, koje su prikazivale Sunce, planete, zvijezde, maglice, galaksije, no mnogo sam se više družila s njom zbog načina na koji Carl Sagan progovara o znanosti – razumljivim jezikom, bez formula i brojki, gotovo romantično opisujući koliko nas je daleko dovela želja za razumijevanjem svijeta oko sebe. Tu sam, recimo, prvi puta pročitala da svi kemijski elementi teži od vodika i helija nastaju u nutrini masivnih zvijezda, a tada se u ogromnim eksplozijama supernova šire svemirom, što zapravo znači da su kalcij u našim kostima i željezo u našoj krvi potekli iz neke zvijezde. Ili, svi smo napravljeni od zvjezdanog materijala! Ta me knjiga natjerala da se zaljubim u znanost i ta ljubav traje i danas.
Iako je knjiga izdana početkom ‘80-tih godina i mnogo je novih stvari u znanosti od tada otkiveno, rijetko koji autor sposoban je u ljudima probuditi znatiželju i divljenje kao što je to mogao Carl Sagan. Znao je i jednu veliku tajnu, koju i dan-danas nastojim koristiti s vama svakodnevno – ako nešto zavolite, neće vam o tome biti problem učiti. Preporučam!
Danaja Glavičić, profesorica matematike i fizike
NAJDRAŽA KNJIGA MOG DJETINJSTVA
Najdraža knjiga mog djetinjstva je Mali princ. Prepuna je predivnih citata i poruka te je jako utjecala na razvoj mog mišljenja, stava o onome što je doista važno u životu, ali i na moj budući odnos prema ljudima. Najvažnije stvari u životu doista su one koje se ne mogu kupiti novcem.
Čitajući takvu priču, utjecaj na moju maštu bio je ogroman. Mnoštvo ideja, misli, priča stvaralo se u mojoj glavi. Najvažnija od svih bila je ideja da svaka odrasla osoba u sebi mora zadržati dijete…zaigrano, bezbrižno, hrabro, sretno.
Čitajte jer knjige ne poznaju granice!
Dijana Brezac, učiteljica informatike
Najdraža knjiga mog djetinjstva je Mali princ. Prepuna je predivnih citata i poruka te je jako utjecala na razvoj mog mišljenja, stava o onome što je doista važno u životu, ali i na moj budući odnos prema ljudima. Najvažnije stvari u životu doista su one koje se ne mogu kupiti novcem.
Čitajući takvu priču, utjecaj na moju maštu bio je ogroman. Mnoštvo ideja, misli, priča stvaralo se u mojoj glavi. Najvažnija od svih bila je ideja da svaka odrasla osoba u sebi mora zadržati dijete…zaigrano, bezbrižno, hrabro, sretno.
Čitajte jer knjige ne poznaju granice!
Dijana Brezac, učiteljica informatike
Naša me Ivana, knjižničarka, pitala za najdražu knjigu iz djetinjstva…
…….dugo je vremena prošlo,…..
…nekako su me osjećaji preplavili …sjećanja naviru… ali…
slika knjige “Vlak u snijegu“ odmah mi se vratila iz sjećanja… Ljuban, Draga, Pero…..
Knjiga nudi puno dobrih poruka…životnih poruka.
Ta družina djece, zadrugari, u tom vlaku, u problemima sa snijegom…hrabrice male…
Kako djeca ponekad najbolje rješavaju probleme i to zajedničkim snagama. Sjetila sam se tih različitih karaktera: neki veoma radišni i marljivi, a neki spori i lijeni. Ali…svaki od njih čini različiti “kotačić“ u ekipi koji dobro funkcionira. Bila je tu i želja za prestižom, za vlasti i kako neka djeca ne prežu ni pred čime da bi se domogli „statusa“ među vršnjacima. Svaki od njih dolazi iz sredine u kojoj živi sa svojim roditeljima pa je vidljivo kako „zadrugarima“ status roditelja utječe na njihovo ponašanje među prijateljima. U ovoj knjizi se siromašniji pokazuju kao pošteniji jer su sve što su stekli, stekli teškim radom pa znaju cijeniti svoj i tuđi uspjeh. Oni drugi, bogatiji, smatraju da se drugi moraju njima prilagođavati i njih „slušati“.
Ova djeca dokazuju svoju slogu i zajedništvo, da se zajedničkim snagama može napraviti sve i više od pojedinca samog. Shvatili su da se ništa ne postiže lako, već zajedništvom, poštenjem , marljivošću i upornošću.
· „Mi djeca s kolodvora Zoo“
Još jedna knjiga iz mog djetinjstva koje se sjećam sa sjetom i jako me dojmila. Kako jedna draga djevojčica sa sela, preseljenjem u veliki grad doživljava uvrede od svojih vršnjaka (jer se drugačije oblačila, drugačije je govorila, imala drugačije igračke,…). Rano je počela pušiti,…drogirati se,…postala ovisnicom o heroinu. Imala je samo 13 godina?! Prikazuje užasan život ovisnika, život s ostalim narkomanima na kolodvoru…kako bi priskrbili novac za drogu,...prostitucija,…užas za jednu mladost. Nakon svega, kako slijede odvikavanja, pa opet, ...pa opet, i iznova… Prestrašno!
………………………………………………………………………………….
Draga moja djeco,
čitanje je MOĆ. Čitanjem razvijaš maštu i poboljšavaš pamćenje. Kada čitaš knjigu, vježbaš i koncentraciju. Čitanje knjiga može biti dobar hobi. Dobra knjiga pred spavanje opušta i smiruje. Moj izbor je čitanje!
….………………………………………………………………………………..
Tin Ujević: „ Knjiga nije hrana, ali je poslastica!“
Ester Stemberger, pedagoginja
…….dugo je vremena prošlo,…..
…nekako su me osjećaji preplavili …sjećanja naviru… ali…
slika knjige “Vlak u snijegu“ odmah mi se vratila iz sjećanja… Ljuban, Draga, Pero…..
Knjiga nudi puno dobrih poruka…životnih poruka.
Ta družina djece, zadrugari, u tom vlaku, u problemima sa snijegom…hrabrice male…
Kako djeca ponekad najbolje rješavaju probleme i to zajedničkim snagama. Sjetila sam se tih različitih karaktera: neki veoma radišni i marljivi, a neki spori i lijeni. Ali…svaki od njih čini različiti “kotačić“ u ekipi koji dobro funkcionira. Bila je tu i želja za prestižom, za vlasti i kako neka djeca ne prežu ni pred čime da bi se domogli „statusa“ među vršnjacima. Svaki od njih dolazi iz sredine u kojoj živi sa svojim roditeljima pa je vidljivo kako „zadrugarima“ status roditelja utječe na njihovo ponašanje među prijateljima. U ovoj knjizi se siromašniji pokazuju kao pošteniji jer su sve što su stekli, stekli teškim radom pa znaju cijeniti svoj i tuđi uspjeh. Oni drugi, bogatiji, smatraju da se drugi moraju njima prilagođavati i njih „slušati“.
Ova djeca dokazuju svoju slogu i zajedništvo, da se zajedničkim snagama može napraviti sve i više od pojedinca samog. Shvatili su da se ništa ne postiže lako, već zajedništvom, poštenjem , marljivošću i upornošću.
· „Mi djeca s kolodvora Zoo“
Još jedna knjiga iz mog djetinjstva koje se sjećam sa sjetom i jako me dojmila. Kako jedna draga djevojčica sa sela, preseljenjem u veliki grad doživljava uvrede od svojih vršnjaka (jer se drugačije oblačila, drugačije je govorila, imala drugačije igračke,…). Rano je počela pušiti,…drogirati se,…postala ovisnicom o heroinu. Imala je samo 13 godina?! Prikazuje užasan život ovisnika, život s ostalim narkomanima na kolodvoru…kako bi priskrbili novac za drogu,...prostitucija,…užas za jednu mladost. Nakon svega, kako slijede odvikavanja, pa opet, ...pa opet, i iznova… Prestrašno!
………………………………………………………………………………….
Draga moja djeco,
čitanje je MOĆ. Čitanjem razvijaš maštu i poboljšavaš pamćenje. Kada čitaš knjigu, vježbaš i koncentraciju. Čitanje knjiga može biti dobar hobi. Dobra knjiga pred spavanje opušta i smiruje. Moj izbor je čitanje!
….………………………………………………………………………………..
Tin Ujević: „ Knjiga nije hrana, ali je poslastica!“
Ester Stemberger, pedagoginja
MOJA NAJDRAŽA KNJIGA IZ DJETINJSTVA
Mato Lovrak - „DRUŽBA PERE KVRŽICE“
Vjerujem da svako dijete želi imati svoju družbu, ekipu s kojom će se skrivati iza očiju odraslih i čuvati svoje tajne. Takva sam bila i ja! Htjela sam biti kao Pero Kvržica.
Jeste li čuli za njega i njegovu družbu?
Ukoliko niste, svakako pročitajte Lovrakov roman koji govori o skupini djece koja obnavlja zapušteni mlin u blizini sela i donosi svima veselje.
Družbu čine Šilo, Budala, Medo, Divljak i Milo dijete, a predvodi je Pero, jedini dječak bez nadimka. „Družba Pere Kvržice“ moj je najdraži roman iz djetinjstva koji sam pročitala i u odrasloj dobi i sigurno ću još mnogo puta jer me vraća u one sretne, ljetne dane, u trenutke gdje prijateljstvu nema kraja. Neću vam prepričavati sadržaj romana već u nekoliko rečenica predstaviti zašto se ova knjiga nikad ne zaboravlja i rado se ponovno čita.
Je li vam ikad prošlo kroz glavu da biste sa svojom ekipom htjeli učiniti nešto što nitko drugi nije uspio? Nešto zaista drugačije, čemu će se diviti pa i oni najozbiljniji? E takvo nešto uspjela je Družba Pere Kvržice. Obnovila je stari mlin i vratila radost u selo gdje je vladala nesloga, ljutnja i međusobno prepiranje među odraslima. Zajedničkim radom i uvažavanjem ideja postigli su nešto što cijelo selo nije uspijevalo godinama.
U današnje doba presretna sam kad vidim djecu kako se igraju na livadi, skrivaju u dubokoj travi, grade kućice od kartona ili uređuju zapuštene vrtove. U vrijeme interneta, pametnih uređaja i ubrzanog načina života daleko smo od takvih ideja. Patimo za nečim što nemamo, želimo biti ispred društva i živjeti bolje nego itko drugi. Život nije natjecanje u kojem želimo biti najljepši i najpametniji. Život je imati prijatelje s kojima ćeš ponekad raditi i nestašluke te ih pamtiti do kraja života.
Milo dijete, pronađi u sebi jednog Peru ili nekoga iz njegove družbe. Veseli se običnim stvarima, sunčanom danu, novoj igri ili dobrim djelima koja će se možda jednog dana pretvoriti u nešto veliko i važno!
Ilona Burić Batagelj, učiteljica u produženom boravku
Mato Lovrak - „DRUŽBA PERE KVRŽICE“
Vjerujem da svako dijete želi imati svoju družbu, ekipu s kojom će se skrivati iza očiju odraslih i čuvati svoje tajne. Takva sam bila i ja! Htjela sam biti kao Pero Kvržica.
Jeste li čuli za njega i njegovu družbu?
Ukoliko niste, svakako pročitajte Lovrakov roman koji govori o skupini djece koja obnavlja zapušteni mlin u blizini sela i donosi svima veselje.
Družbu čine Šilo, Budala, Medo, Divljak i Milo dijete, a predvodi je Pero, jedini dječak bez nadimka. „Družba Pere Kvržice“ moj je najdraži roman iz djetinjstva koji sam pročitala i u odrasloj dobi i sigurno ću još mnogo puta jer me vraća u one sretne, ljetne dane, u trenutke gdje prijateljstvu nema kraja. Neću vam prepričavati sadržaj romana već u nekoliko rečenica predstaviti zašto se ova knjiga nikad ne zaboravlja i rado se ponovno čita.
Je li vam ikad prošlo kroz glavu da biste sa svojom ekipom htjeli učiniti nešto što nitko drugi nije uspio? Nešto zaista drugačije, čemu će se diviti pa i oni najozbiljniji? E takvo nešto uspjela je Družba Pere Kvržice. Obnovila je stari mlin i vratila radost u selo gdje je vladala nesloga, ljutnja i međusobno prepiranje među odraslima. Zajedničkim radom i uvažavanjem ideja postigli su nešto što cijelo selo nije uspijevalo godinama.
U današnje doba presretna sam kad vidim djecu kako se igraju na livadi, skrivaju u dubokoj travi, grade kućice od kartona ili uređuju zapuštene vrtove. U vrijeme interneta, pametnih uređaja i ubrzanog načina života daleko smo od takvih ideja. Patimo za nečim što nemamo, želimo biti ispred društva i živjeti bolje nego itko drugi. Život nije natjecanje u kojem želimo biti najljepši i najpametniji. Život je imati prijatelje s kojima ćeš ponekad raditi i nestašluke te ih pamtiti do kraja života.
Milo dijete, pronađi u sebi jednog Peru ili nekoga iz njegove družbe. Veseli se običnim stvarima, sunčanom danu, novoj igri ili dobrim djelima koja će se možda jednog dana pretvoriti u nešto veliko i važno!
Ilona Burić Batagelj, učiteljica u produženom boravku
MOJA ZLATNA DOLINA – NAJDRAŽA KNJIGA MOG DJETINJSTVA
Kada razmišljam o knjizi koja je obilježila moje djetinjstvo, uvijek mi postane toplo oko srca pri pomisli na knjigu Moja zlatna dolina Zlate Kolarić -Kišur. Bila sam treći razred osnovne škole kada sam je čitala za lektiru a mama mi zna i dan danas reći kako sam neprestano pričala o njoj i da sam uistinu bila očarana njome. Očito sam već onda zavoljela autobiografske knjige gdje se posebno osjeti taj žar pri pisanju i pripovijedanju kada je pisac sve to o čemu piše i iskusio.
Priča o djetinjstvu u Požegi koja je smještena u Zlatnoj dolini koju su još stari Rimljani zvali Valis Aurea. Dječje dogodovštine, spačke, igre, graja, vika i svi dječji nestašluci u vrijeme kad su svi bili baš to – djeca – neopterećeni tehnologijom, markama i nekim drugim nebitnim stvarima. Tako je lijepo i živo spisateljica sve to opisivala da sam se osjećala kao da sam dio njezina društva, neopterećena, slobodna, pravo bezbrižno dijete. Djevojčice koje glume da su majke, brinu o domaćinstvu, dječaci koji žele biti piloti ili pojavom prvih automobila i vozači, djevojčica Zlata koja je izgorjela kao rak jer je uporno odbijala nositi šešir, ili kada napokon dobiva novi kaput i čeka tri, četiri tjedna da ga svima vani pokaže a onda, šepureći se onako u njemu, nije ni primijetila i ubrzo se u novom kaputu okupala u jarku vode…Itekako je u tom trenutku postigla da bude u njemu viđena! Naravno, ne baš onako kako je to ona željela…
Knjiga je vrlo sjetna, na trenutke i tužna, osobito kada se Zlata rastaje od svoje Zlatne doline, ali istovremeno zabavna i humoristična. Zlata Kolarić -Kišur piše: Zanima vas gdje se može naći takva dolina? U djetinjstvu svagdje! I zato, djeco, pronađite svoju Zlatnu dolinu, svoje sigurno utočište gdje ćete stvarati prekrasne uspomene na bezbrižno i sretno djetinjstvo. I čitajte, u moru knjiga pronađite onu neku svoju, koja će vam izazvati toplinu oko srca kad je i nakon 30-ak godina budete opet odlučili pročitati.
Čitajte…Jer djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Barem tako kažu. A ja u to čvrsto vjerujem.
Vaša knjižničarka Ivana
Kada razmišljam o knjizi koja je obilježila moje djetinjstvo, uvijek mi postane toplo oko srca pri pomisli na knjigu Moja zlatna dolina Zlate Kolarić -Kišur. Bila sam treći razred osnovne škole kada sam je čitala za lektiru a mama mi zna i dan danas reći kako sam neprestano pričala o njoj i da sam uistinu bila očarana njome. Očito sam već onda zavoljela autobiografske knjige gdje se posebno osjeti taj žar pri pisanju i pripovijedanju kada je pisac sve to o čemu piše i iskusio.
Priča o djetinjstvu u Požegi koja je smještena u Zlatnoj dolini koju su još stari Rimljani zvali Valis Aurea. Dječje dogodovštine, spačke, igre, graja, vika i svi dječji nestašluci u vrijeme kad su svi bili baš to – djeca – neopterećeni tehnologijom, markama i nekim drugim nebitnim stvarima. Tako je lijepo i živo spisateljica sve to opisivala da sam se osjećala kao da sam dio njezina društva, neopterećena, slobodna, pravo bezbrižno dijete. Djevojčice koje glume da su majke, brinu o domaćinstvu, dječaci koji žele biti piloti ili pojavom prvih automobila i vozači, djevojčica Zlata koja je izgorjela kao rak jer je uporno odbijala nositi šešir, ili kada napokon dobiva novi kaput i čeka tri, četiri tjedna da ga svima vani pokaže a onda, šepureći se onako u njemu, nije ni primijetila i ubrzo se u novom kaputu okupala u jarku vode…Itekako je u tom trenutku postigla da bude u njemu viđena! Naravno, ne baš onako kako je to ona željela…
Knjiga je vrlo sjetna, na trenutke i tužna, osobito kada se Zlata rastaje od svoje Zlatne doline, ali istovremeno zabavna i humoristična. Zlata Kolarić -Kišur piše: Zanima vas gdje se može naći takva dolina? U djetinjstvu svagdje! I zato, djeco, pronađite svoju Zlatnu dolinu, svoje sigurno utočište gdje ćete stvarati prekrasne uspomene na bezbrižno i sretno djetinjstvo. I čitajte, u moru knjiga pronađite onu neku svoju, koja će vam izazvati toplinu oko srca kad je i nakon 30-ak godina budete opet odlučili pročitati.
Čitajte…Jer djeca koja čitaju postaju ljudi koji misle. Barem tako kažu. A ja u to čvrsto vjerujem.
Vaša knjižničarka Ivana