Knjiga mog djetinjstva

Knjiga mog djetinjstva
- učitelji za učenike -

OŠ "Ivo Lola Ribar" Labin

Godina čitanja

Čitajmo da ne ostanemo bez riječi

Knjiga koja je obilježila moje djetinjstvo

           Već kao vrlo malu djevojčicu mama me vodila sa sobom u knjižnicu. Jedva sam čekala da mama pročita posuđene knjige i da opet posjetimo knjižnicu. Svaki je put posudila jednu knjigu i za mene. Jedva bih dočekala doći doma da možemo zajedno pročitati knjigu.
           Iako sam od rane dobi puno čitala, svoju najdražu knjigu pronašla sam u osnovnoj školi čitajući lektiru. Bila je to knjiga Heidi spisateljice Johanne Spyri. Već pri pogledu na naslovnicu knjige znala sam da će mi se knjiga svidjeti. Kako sam i sama provela djetinjstvo na selu, mogla sam si s lakoćom dočarati sve Heidine avanture provodivši svoje djetinjstvo na planini. Knjiga njeguje istinska prijateljstva, dobre obiteljske odnose i dobre karakteristike divne djevojčice. Prikazuje Heidi kao vrlo osjetljivu djevojčicu koja ima izrazito plemenitu narav. Njeno prijateljstvo s nepokretnom djevojčicom moglo bi svima pokazati kako je dobro biti velikodušan. Ovu knjigu bih preporučila svima jer dotiče ravno u dušu. Danas kad smo nažalost okruženi lošim stvarima možda bi nas Heidi opomenula i potražila u nama nešto dobro. Nešto što svi imamo u sebi ali je to često negdje duboko zakopano. Ona nam zapravo dokazuje da prava ljubav i prijateljstvo opstaju. Poručuje nam da njegujemo naša prijateljstva i uložimo cijelog sebe u takva prijateljstva. Uči nas da nije važno imati stotine prijatelja. Dovoljno je imati nekolicinu onih pravih prijatelja na koje se uvijek možeš osloniti. Zamisli se malo, baci mobitel iz ruke i nazovi prijatelja na kojeg tako često misliš. Izađi u prirodu, udahni duboko i na tren zamisli da si na planini s Heidi bez ikakvih briga. Kako bi ovaj svijet bio divno mjesto kad bismo cijenili ono što imamo. O tome nas uči Klara, djevojčica koja je nepokretna i ima samo jednu želju. Heidi joj pokušava pomoći i djevojčica joj je na tome jako zahvalna.
           Je li Klara prohodala ili ne, nažalost ne mogu Vam reći, doznajte sami! Uzmite knjigu u ruke, uronite u svijet mašte jer svaka Vas knjiga može nečemu naučiti. I zato čitajte, čitajte, čitajte! Naš dragi pjesnik Tin Ujević nije uzalud govorio da knjiga nije hrana već poslastica!
                                                              Andrea Basaneže, učiteljica u produženom boravku

Najdraža knjiga mog djetinjstva

                   Kad sam bila malena, bila sam nekakava mješavina “normalnog” i “čudnog” djeteta, a takav je bio i moj izbor za čitanje. Ona “normalna” strana izuzetno je voljela romane iz serije “Pet prijatelja” dječje autorice Enid Blyton i gutala njihove avanture, a kasnije i sve ikad izdane dnevnike Adriana Molea spisateljice Sue Townsend, koji tako lijepo i s puno pametnog humora prikazuju unutarnji život jednog adolescenta.

                 No, “čudak” u meni ipak je najviše volio popularnoznanstvenu knjigu “Kozmos” autora Carla Sagana. Budući da, zamislite, tada nije bilo Interneta i Googlea, jedini način da saznate nešto o onome što vas zanima bio je otići u knjižnicu. Privukle su me lijepe fotografije u toj knjizi, koje su prikazivale Sunce, planete, zvijezde, maglice, galaksije, no mnogo sam se više družila s njom zbog načina na koji Carl Sagan progovara o znanosti – razumljivim jezikom, bez formula i brojki, gotovo romantično opisujući koliko nas je daleko dovela želja za razumijevanjem svijeta oko sebe. Tu sam, recimo, prvi puta pročitala da svi kemijski elementi teži od vodika i helija nastaju u nutrini masivnih zvijezda, a tada se u ogromnim eksplozijama supernova šire svemirom, što zapravo znači da su kalcij u našim kostima i željezo u našoj krvi potekli iz neke zvijezde. Ili, svi smo napravljeni od zvjezdanog materijala! Ta me knjiga natjerala da se zaljubim u znanost i ta ljubav traje i danas.

          Iako je knjiga izdana početkom ‘80-tih godina i mnogo je novih stvari u znanosti od tada otkiveno, rijetko koji autor sposoban je u ljudima probuditi znatiželju i divljenje kao što je to mogao Carl Sagan. Znao je i jednu veliku tajnu, koju i dan-danas nastojim koristiti s vama svakodnevno – ako nešto zavolite, neće vam o tome biti problem učiti. Preporučam!
                                 Danaja Glavičić, profesorica matematike i fizike

NAJDRAŽA KNJIGA MOG DJETINJSTVA

  Najdraža knjiga mog djetinjstva je Mali princ. Prepuna je predivnih citata i poruka te je jako utjecala na razvoj mog mišljenja, stava o onome što je doista važno u životu, ali i na moj budući odnos prema ljudima. Najvažnije stvari u životu doista su one koje se ne mogu kupiti novcem.
Čitajući takvu priču, utjecaj na moju maštu bio je ogroman. Mnoštvo ideja, misli, priča stvaralo se u mojoj glavi. Najvažnija od svih bila je ideja da svaka odrasla osoba u sebi mora zadržati dijete…zaigrano, bezbrižno, hrabro, sretno.
Čitajte jer knjige ne poznaju granice!
                     Dijana Brezac, učiteljica informatike

Naša me Ivana, knjižničarka, pitala za najdražu knjigu iz djetinjstva…
                               …….dugo je vremena prošlo,…..
                 …nekako su me osjećaji preplavili …sjećanja naviru… ali…
slika knjige “Vlak u snijegu“ odmah mi se vratila iz sjećanja… Ljuban, Draga, Pero…..
Knjiga nudi puno dobrih poruka…životnih poruka.
Ta družina djece, zadrugari, u tom vlaku, u problemima sa snijegom…hrabrice male…
Kako djeca ponekad najbolje rješavaju probleme i to zajedničkim snagama. Sjetila sam se tih različitih karaktera: neki veoma radišni i marljivi, a neki spori i lijeni. Ali…svaki od njih čini različiti “kotačić“ u ekipi koji dobro funkcionira. Bila je tu i želja za prestižom, za vlasti i kako neka djeca ne prežu ni pred čime da bi se domogli „statusa“ među vršnjacima. Svaki od njih dolazi iz sredine u kojoj živi sa svojim roditeljima pa je vidljivo kako „zadrugarima“ status roditelja utječe na njihovo ponašanje među prijateljima. U ovoj knjizi se siromašniji pokazuju kao pošteniji jer su sve što su stekli, stekli teškim radom pa znaju cijeniti svoj i tuđi uspjeh. Oni drugi, bogatiji, smatraju da se drugi moraju njima prilagođavati i njih „slušati“.
Ova djeca dokazuju svoju slogu i zajedništvo, da se zajedničkim snagama može napraviti sve i više od pojedinca samog. Shvatili su da se ništa ne postiže lako, već zajedništvom, poštenjem , marljivošću i upornošću.
·        „Mi djeca s kolodvora Zoo“
Još jedna knjiga iz mog djetinjstva koje se sjećam sa sjetom i jako me dojmila. Kako jedna draga djevojčica sa sela, preseljenjem u veliki grad doživljava uvrede od svojih vršnjaka (jer se drugačije oblačila, drugačije je govorila, imala drugačije igračke,…). Rano je počela pušiti,…drogirati se,…postala ovisnicom o heroinu. Imala je samo 13 godina?! Prikazuje užasan život ovisnika, život s ostalim narkomanima na kolodvoru…kako bi priskrbili novac za drogu,...prostitucija,…užas za jednu mladost. Nakon svega, kako slijede odvikavanja, pa opet, ...pa opet, i iznova… Prestrašno!
………………………………………………………………………………….
Draga moja djeco,
čitanje je MOĆ. Čitanjem razvijaš maštu i poboljšavaš pamćenje. Kada čitaš knjigu, vježbaš i koncentraciju. Čitanje knjiga može biti dobar hobi. Dobra knjiga pred spavanje opušta i smiruje. Moj izbor je čitanje!
….………………………………………………………………………………..

Tin Ujević: „ Knjiga nije hrana, ali je poslastica!“

                                                                     Ester Stemberger, pedagoginja