Hans Christian Andersen

TRATINČICA

Loading...

Čuj sada što ću ti pričati!
         Vani na selu, tik do ceste, ima ladanjska kuća — zacijelo si je već i sam vidio. Pred njom je vrtić sa cvijećem, ograđen obojenom ogradom, a odmah kraj ograde, ali van uz jarak, rasla mala tratinčica sred bujne zelene trave. Sunce je obasjavaše baš tako toplo i lijepo kao što je sjalo i na veliko gizdavo cvijeće u vrtu, pa je zato i napredovala iz dana u dan. 
     Jednog je jutra sasvim procvala — rastvorila svoje fine sjajnobijele latice što su kao zrake okruživale malo žuto sunce u sredini. Nije joj bilo ni nakraj pameti da je nitko i ne gleda ondje u travi i da je malen, neznatan cvijetak za koji nitko i ne mari. Naprotiv, silno se radovala, okrenula se pravo suncu, gledala uvis i slušala ševu gdje klikće u zraku. 

Loading...

     I učini se tratinčici da mala ševa jasno i lijepo pjeva i žubori o svemu onom što ona, mala tratinčica, osjeća u svome tihom kutku. Nije cvijetak bio žalostan što mu i samome nije dano da pjeva i leti. »Ta ja vidim i čujem!« mišljaše tratinčica. »Sunce me grije, a vjetar cjeliva! Oh, kako sam bogata!«
         Za ogradom, u vrtu, kočilo se mnogo otmjeno cvijeće: što je manje mirisalo, to je više dizalo glavu. Božuri se naduli da budu veći od ruža, ali vanjska veličina malo vrijedi! Tulipani se zaodjenuli u ponajljepše boje, a toga su bili i svjesni, pa se držali uspravno kao štapovi, samo da se što bolje vide. Nisu se ni osvrtali na malu tratinčicu što je cvala vani, izvan ograde, ali je ona to više gledala u njih i kazivala u sebi: »Kako su bogati i krasni! K njima sigurno slijeće ona divna ptičica da ih posjeti! Hvala Bogu što sam blizu te mogu gledati svu tu krasotu!« 

     I baš u trenu kad je to u sebi rekla, začu se »Kvi-vit« i doletje ševa, ali ne onamo božurima i tulipanima, nego samcu cvijetku u zelenoj travi, maloj tratinčici, koja od puste radosti naprosto nije znala što da misli. Ptičica poskakivala oko nje i žuborila:

U tratini meka trava,
U njoj ubav cvijetak spava:
srebrno mu ruho dano,
a srce mu zlato samo. 

     I zaista, žuta točka u tratinčici bila kao zlato, a male latice oko nje blistale poput srebra. O, kako je tek sada bila sretna mala tratinčica! Ptica ju je poljubila kljunom, pjevala joj te opet uzletjela u modre visine. Postiđena, ali ipak u dnu srca radosna, pogleda tratinčica na cvijeće u vrtu... Ta ono je vidjelo kakvu je čast i sreću doživjela, pa je moralo priznati da se ima i čemu radovati.

         A tulipani se još i više ukočili negoli prije, samo što su im se lica nekako ušiljila i pocrvenjela od jeda. I bućoglavi se božuri još većima naduli — uh, dobro je što ne znaju govoriti, jer bi tratinčica imala što čuti! Jadni cvijetak dobro vidje da mu susjedi nisu najbolje volje, i bi mu baš od srca žao. 

     U taj čas uđe u vrt djevojka s velikim nožem, oštrim i sjajnim. Priđe upravo tulipanima i poče rezati jednoga za drugim. »Oh!« uzdahnu mala tratinčica. »Pa to je grozno, svršeno je sada s njima!« Odnese djevojka tulipane, a tratinčici bi milo što stoji vani u travi i što je malen, neznatan cvijet. Osjećaše veliku zahvalnost, a kad je sunce zašlo, sklopi svoje latice, zaspa i svu noć snivaše o suncu i o ptičici. 

Kad je ujutro sunce granulo i kad je sretni cvijetak opet ispružio bijele latice, prema zraku i svjetlu, on razabra ševin žubor, ali pjesma što ju je ševa pjevala bijaše puna tuge i žalosti: jadna ševa jade jadovala. Uhvatili je, pa sad u krletki, kraj otvorena prozora, tužno žubori:

Da je meni letjet sada,
ne bi bilo mojih jada:
kad je vani, ne zna ptica
što je zlatna slobodica.