Hans Christian Andersen

TRATINČICA

Čuj sada što ću ti pričati!
         Vani na selu, tik do ceste, ima ladanjska kuća — zacijelo si je već i sam vidio. Pred njom je vrtić sa cvijećem, ograđen obojenom ogradom, a odmah kraj ograde, ali van uz jarak, rasla mala tratinčica sred bujne zelene trave. Sunce je obasjavaše baš tako toplo i lijepo kao što je sjalo i na veliko gizdavo cvijeće u vrtu, pa je zato i napredovala iz dana u dan. 
     Jednog je jutra sasvim procvala — rastvorila svoje fine sjajnobijele latice što su kao zrake okruživale malo žuto sunce u sredini. Nije joj bilo ni nakraj pameti da je nitko i ne gleda ondje u travi i da je malen, neznatan cvijetak za koji nitko i ne mari. Naprotiv, silno se radovala, okrenula se pravo suncu, gledala uvis i slušala ševu gdje klikće u zraku. 

Loading...

     I učini se tratinčici da mala ševa jasno i lijepo pjeva i žubori o svemu onom što ona, mala tratinčica, osjeća u svome tihom kutku. Nije cvijetak bio žalostan što mu i samome nije dano da pjeva i leti. »Ta ja vidim i čujem!« mišljaše tratinčica. »Sunce me grije, a vjetar cjeliva! Oh, kako sam bogata!«
         Za ogradom, u vrtu, kočilo se mnogo otmjeno cvijeće: što je manje mirisalo, to je više dizalo glavu. Božuri se naduli da budu veći od ruža, ali vanjska veličina malo vrijedi! Tulipani se zaodjenuli u ponajljepše boje, a toga su bili i svjesni, pa se držali uspravno kao štapovi, samo da se što bolje vide. Nisu se ni osvrtali na malu tratinčicu što je cvala vani, izvan ograde, ali je ona to više gledala u njih i kazivala u sebi: »Kako su bogati i krasni! K njima sigurno slijeće ona divna ptičica da ih posjeti! Hvala Bogu što sam blizu te mogu gledati svu tu krasotu!« 

Loading...

     I baš u trenu kad je to u sebi rekla, začu se »Kvi-vit« i doletje ševa, ali ne onamo božurima i tulipanima, nego samcu cvijetku u zelenoj travi, maloj tratinčici, koja od puste radosti naprosto nije znala što da misli. Ptičica poskakivala oko nje i žuborila:

Loading...

U tratini meka trava,
U njoj ubav cvijetak spava:
srebrno mu ruho dano,
a srce mu zlato samo. 

Loading...

     I zaista, žuta točka u tratinčici bila kao zlato, a male latice oko nje blistale poput srebra. O, kako je tek sada bila sretna mala tratinčica! Ptica ju je poljubila kljunom, pjevala joj te opet uzletjela u modre visine. Postiđena, ali ipak u dnu srca radosna, pogleda tratinčica na cvijeće u vrtu... Ta ono je vidjelo kakvu je čast i sreću doživjela, pa je moralo priznati da se ima i čemu radovati.

         A tulipani se još i više ukočili negoli prije, samo što su im se lica nekako ušiljila i pocrvenjela od jeda. I bućoglavi se božuri još većima naduli — uh, dobro je što ne znaju govoriti, jer bi tratinčica imala što čuti! Jadni cvijetak dobro vidje da mu susjedi nisu najbolje volje, i bi mu baš od srca žao. 

     U taj čas uđe u vrt djevojka s velikim nožem, oštrim i sjajnim. Priđe upravo tulipanima i poče rezati jednoga za drugim. »Oh!« uzdahnu mala tratinčica. »Pa to je grozno, svršeno je sada s njima!« Odnese djevojka tulipane, a tratinčici bi milo što stoji vani u travi i što je malen, neznatan cvijet. Osjećaše veliku zahvalnost, a kad je sunce zašlo, sklopi svoje latice, zaspa i svu noć snivaše o suncu i o ptičici. 

Kad je ujutro sunce granulo i kad je sretni cvijetak opet ispružio bijele latice, prema zraku i svjetlu, on razabra ševin žubor, ali pjesma što ju je ševa pjevala bijaše puna tuge i žalosti: jadna ševa jade jadovala. Uhvatili je, pa sad u krletki, kraj otvorena prozora, tužno žubori:

Da je meni letjet sada,
ne bi bilo mojih jada:
kad je vani, ne zna ptica
što je zlatna slobodica.

Mala bi joj tratinčica tako rado pomogla! Ali kako? Sasvim je zaboravila kako je lijepo sve oko nje, kako toplo sja sunce i kako su joj samoj latice sjajno bijele: sve joj se istrlo iz pameti i samo je mislila na zarobljenu pticu kojoj nikako ne mogaše pomoći. 
U taj mah iziđu dva dječaka: jednome od njih u ruci je nož, velik i oštar poput onoga kojim je djevojka posjekla tulipane. I pođu oni pravo prema maloj tratinčici, koja nije mogla dokučiti što su naumili. 

— Ovdje možemo iskopati lijep busen za ševu! reče jedan od dječaka i poče oko tratinčice rezati četverokut, tako da je cvijetak ostao u sredini.