Loading...

Siva boja

Loading...

Loading...

MEĐUNARODNI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

Loading...

27. siječnja

Holokaust

Horor drugog svjetskog rata

Od čega nas i danas jeza hvata

Lako je danas reći

Od onda do danas jaz je veći

Kako zaboraviti cijeli taj
užas i strah

Ako znamo da su milijuni
tada ispustili svoj posljednji dah

U cijeloj toj drami,
suzama i boli

Samo treba izvući pouku
ovu:

To se nikad ponoviti neće
i samo nas sačuvaj od tih strahota, Bože.


Laura Krmek Treursić, 8.b

Razarajuće zlo

Tuga, bol, patnja, smrt i strah
-sve to donosi rat.

Odvaja obitelji, voljene,
braću i sestre
ostavljajući za sobom
siročad, udovice, beskućnike
i uništenje.

U ratu selekcije nema
jer bio star il mlad
dobar il zal
svakom opasnost vreba.

Jer rat je
ono što je bilo
i zauvijek će biti
čovjekovo najveće prokletstvo.

Pa teško da će ljudska vrsta
uvidjeti besmislenost rata
jer će uvijek biti onih
koji će u njemu vidjeti brata.


Rino Bajić. 8.b

Beskrajni vlakovi

Žuta zvijezda mi na ramenu,
Gledam knjige kako gore u plamenu.
Usred noći stižu,
Nacističku zastavu uzdižu.

Ljude tuku i odvoze,
U logore ih prevoze.
Strah, tuga i jad vladaju gradom,
Svi Židovi iščekuju spas s nadom.

Evo, došao je vlak i po mene
I mnoge druge ljude bezimene.
Samo s brojem na ruci
Gladni dok se
čuju samo plač i jauci.

Mi samo hoćemo otići u miru,
A umjesto toga nas kao zločince nadziru.
Ne znamo ni što nas čeka,
A iz komora izlazi samo stara jeka.

Djeca oko mene me gledaju očima blistavim
Pitajući se što se dogodilo s njihovim životom
čitavim.
Nisu učinili ništa da bi ovo zaslužili,
Pa i da su Hitlera za nešto optužili.

Samo pristižu beskrajni vlakovi
Dok se vani slažu neki novi paktovi.
Molim vas, pustite nas jer smo i mi ljudi,
Ljudi različitih ćudi.

Ana Šetka, 8.a

Vlak

Taka, taka, taka
Čuje se zveket kola vagona.
Krenuli smo...
Kamo idemo?
Nema zraka...
Čuje se plač, stisnula sam majci ruku.
Odrasli šapuću, uzdišu
Idemo li tamo, pitaju se.
Gdje ide ovaj vlak?
Taka, taka, taka
Jednoličan je zvuk kola po tračnicama
Uspavljuje, umiruje
I plač je sve tiši i tiši.
I stišćem majci ruku u mračnom kutu vagona
I jedna zraka sunca ulazi kroz daske i ja se smiješim.
Suza na licu moje majke
Zalutala, zamrzla
Svijetli suncem obasjana.
Taka, taka, taka
Na kraju puta dolazi i naš kraj.

Marieta Asanović, 8.a

Ana

Ana, ti i dnevnik tvoj
otvorili ste mi oči i dušu
te promijenili život moj.


Do sada sam mislila
da život može biti samo lijep,
ali sada sam spoznala
da je taj pogled na život bio slijep.


Kako ljudi mogu biti tako grubi,
mrziti, mučiti i ubijati druge?
Nije im bilo dovoljno
što su im oni već bili sluge.

Zato, treba se boriti i truditi,
potisnuti s vlasti te ljude grube
da ne mogu drugima nauditi
i upotrijebiti svoje zube.



Petra Bulj, 8.b