Bajka: Ema i šumska vila

Jednoga toplog jesenskog jutra Ema je krenula u šetnju parkom. Nije to bilo ništa neobično. Svaki slobodan trenutak djevojčica je koristila za trčkaranje po svježoj, mirisnoj travi, jurcanju za nestašnim vjevericama ili osluškivanju igre šuškavoga lišća u visokim krošnjama.
- Ema, trebam tvoju pomoć! - viknula je za njom mama. - Moramo napuniti sve ove bočice finom marmeladom od kupina!
- Ne mogu sada, žurim u park! - bezbrižno je uzviknula djevojčica i odjurila što dalje od svojih kućnih obveza.

Ema je poznavala park kao džep svog crvenog kaputa! Znala je da na stoljetnom boru živi obitelj sivih sova pa je uvijek hodala tiho kako ih ne bi probudila, onako umorne od noćnoga lova. U jazbini pod starim mostom živjela je prekrasna crvenorepa lisica, lukavo stvorenje koje je Ema najradije izbjegavala. S lisicama nikad ne znaš hoće li te pokušati nasamariti! Uživala je u šuškanju jesenskoga lišća jer je znala da to ježevi tragaju za slasnim zalogajem. Ipak, vjeverice su joj bile najdraže. Svakoga puta kada je za njima trčkarala u igri skrivača, toliko bi se smijala da bi se i najtmurniji jesenski dan razvedrio kao da je sredina ljeta.

No, sada je ljeto odmaklo, sunce se sramežljivo skriva u krošnjama stabala okićenih zlatnim plaštem šuškavoga lišća, a nestašni povjetarac pleše na jesenskome balu. I ovoga puta, Ema je iz prikrajka ulovila veselu igru vjeverica i krenula za njima. Skrivajući se iza stabala da ih ne uplaši, pažljivo je poskakivala krivudavim putem. Toliko se unijela u svoju pustolovinu da uopće nije primijetila koliko je daleko odmakla.

- Čudno, - pomislila je - mislila sam da dobro poznajem ovaj park!
Oko malene djevojčice stabla su bivala sve gušća, a nježno jesensko sunce jedva se probijalo kroz guste krošnje. Ema više nije uživala u šuškanju lišća i prvi je put osjetila strah u svom najdražem parku. Srce joj je kucalo sve brže i brže dok se nemirno okretala u krug, tražeći put koji će je vratiti kući. Okliznula se i uz vrisak skliznula kroz duplju staroga hrasta.

- Gdje sam? - uzviknula je u potrazi za odgovorom iako oko nje nije bilo ni ljudi ni nestašnih vjeverica. Uplašena i sama, Ema se sklupčala, pognula glavu na blatnjava koljena i tiho zaplakala.
- Što će biti sa mnom? U ovome mraku nitko me neće pronaći! - beznadno je jecala. - Kad barem ne bi bilo tako mračno!
U tom trenutku, Ema u daljini ugleda svjetlucavo biće, manje od njezina maloga prsta! Maleno je stvorenje plesnim pokretima letjelo kroz mrak i polako se primicalo našoj plavookoj djevojčici.

- Pa to je krijesnica! - ushićeno viknu djevojčica, kao da je ispred sebe ugledala najbolju prijateljicu!
- Molim? Kakva krijesnica, zar ne prepoznaješ šumsku vilu kad ti leti pred nosom? - odjednom odvrati sićušno stvorenje. Djevojčica je u nevjerici promatrala sićušno biće koje je širilo svoja raskošna krila okupana duginim bojama i svjetlucavim zvjezdanim prahom. Bila je toliko zbunjena da prvi put iz njezinih usta nije izišla niti jedna jedina riječ!

- Tražila si svjetlost, i ja sam ti je donijela! Zovem se Svjetiljčica. - ponosno je mala vila pokazivala svoja svjetlucava krila. - Vile pomažu svim bićima u nevolji. Obasjat ću put do tvojega doma!

Iako nije mogla vjerovati svojim očima, na spomen riječi dom, djevojčica odlučno skoči i krene za malom vilom. Dok su prolazile šuškavom stazom prekrivenom jesenskim lišćem i pažljivo se provlačile kroz gusto i bodljikavo grmlje, Ema je šutke promatrala šumsku vilu Svjetiljčicu. Sve životinje koje su na putu sretale pozdravljale su je s osmjehom i veseljem!
- Hvala ti na slasnim žirevima! - zahvaljivale su joj vjeverice jer im je jučer pred ulazom u duplju ostavila košaricu punu plodova za zimu.
- Draga Svjetiljčice, Bocko mi je rekao da si mu pomogla ispetljati bodlje iz kupinovog trnja. Hvala ti, od srca! - mama ježica i sin Bocko mahali su šumskoj vili u prolazu. Usput je vila podigla na stablo jedno ptičje gnijezdo, ostavila košaricu punu kupina pred vratima obitelji Mišić i sjemenke suncokreta starom sivom vrapcu koji više nije mogao letjeti.

- I ja bih bila vila! Tako je lijepo pomagati drugima. - napokon se oglasila djevojčica.
- Draga Ema, ne moraš biti vila kako bi nekome pomogla! Pokaži svojoj obitelji i prijateljima koliko ti znače. Možeš, na primjer, pomoći mami u pripremi marmelade od kupina.
Djevojčica se začudila što joj Svjetiljčica zna ime i što je čula njezin razgovor s mamom. Čini se da vile osluškuju razgovore ljudi! Kada je čula viline riječi, zastidjela se jer je danas propustila pokazati mami koliko je voli.
- U pravu si, Svjetiljčice! Lijepo je pomagati drugima.

Kada je Ema izrekla ove riječi, odjednom je put ispred nje osvijetlilo toplo poslijepodnevno sunce. Na kraju toga puta, ugledala je svoj dom. Nikada joj nije izgledao tako lijep kao u ovom trenutku! Najljepši na svijetu!
- Stižem, mama! - pojurila je Ema osunčanim putem. - Hvala, Svjetiljčice! - okrenula se i mahnula maloj šumskoj vili, ali njoj više nije bilo ni traga ni glasa! Sigurno je otišla u svijet činiti nova dobra djela.